Zulfikar Zuko Džumhur je napisao da prvi pisani trag o Mostaru potiče iz 1452. godine. Pominju se dve kule i viseći most. Samo desetak godina kasnije Mostar osvajaju Turci i mesto sa 19 kuća pretvaraju u jedan od najznačajnijih gradova dajući mu status šehera.
Po zapovesti sultana Sulejmana Veličanstvenog, njegov dvorski arhitekta biva upućen lično u Mostar da bi sagradio bolji most koji će povezati dve obale. Kako kaže legenda, kad je čuveni Mimara Hajrudin ugledao predeo, odlučio je ne da napravi most, već da stvori remek-delo. Pod budnim okom jednog od najznačajnijih arhitekti 16. veka, most je građen od 1557. do 1566. godine. Već tada je zabeleženo: „Nalik je na sleđeni polumjesec nad rijekom.“
Prva džamija u Mostaru izgrađena je 1475. godine, ali je 1557. Mehmet beg Karađoz sagradio najlepšu i najveću islamsku bogomolju u Hercegovini.
U 17. veku turski putopisac Evli Čelebi je pisao:“ Eto, neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rob Božji, Evlija, dosad vidio i prešao šesnaest carevina ali tako visokog mosta nisam vidio. Ima li mu slična na ovom svijetu, Bože moj?!“ Oduševljeni putopisac beleži da most privlači pažnju mnogih učenih i uglednih ludi koji sa svih strana dolaze u Mostar da se dive neviđenoj građevini na Neretvi. Taj „dokoni svijet sjedio bi na čardaku iznad Neretve i srkao kahvu, pušio nargile i čibuk, jeo rahatlokum i odbijao dimove. Ti su stranci s divljenjem posmatrali dječake koji su skakali s vrha mosta“.
Mostar su opevali pesnici.
Osman Đikić baš tu ispisao stihove o „đaurki miloj“ dok je pevao „Akšam geldi, sunce zađe na tvom licu osta sjaj“. Beše to u vreme kad i Aleksa Šantić ispisa nezaborav komšinici Emini. Stoji spomenik i jednom i drugom jer su oni Mostar. Večiti Mostar. Miriše ovog maja sav Mostar beharom. Znam da je ovakav maj morao biti i kad se Šantiću činilo da to nad Mostarom bdije Ljeljo,slovenski bog proleća i ljubavi.
„Lepote! Uz reku kao labud beo leži Mostar i pun sunca, adiđara, sav trepti…“
Sećao ga se i Mika Antić, pa napisao: „U meni večeras Neretva čas zlatna, čas plava, u njoj se ceo svet odslikava. Svako u sebi Neretve druge pod Starim mostom mora da sretne…“. I Predrag Matvejević zove Neretvu „najblistavijom rijekom na svijetu“. I Pero Zubac se sećao „kestenja sa Rondoa“.
Pa zar Brana Petrović nije, tragajući za „Čistilištem“, uzviknuo: „Budi čovek ne svlači se, u tom nedostojnom času budi bašta u Mostaru, budi svetlost juga?!“
A šta bih ja, oduvek zadivljena lepotom tog grada, do da priznam da nikad se više „avertila ne bih“. Jer nikad se niko od Mostara otreznio i nije.
Sećanje Ive Andrića
Da je Mostar sama svetlost, kazao je i Ivo Andrić: „Kad čovjek prenoći u Mostaru nije zvuk ono što ga probudi ujutru, nego svjetlost. Uvjek mi se čini da je to što sija nad ovim gradom od prirode povlaštenim i što prožima sve u njemu – neka naročita svjetlost. Uvjek sam mislio da s njom mora da ulaze u čovjeka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralački rad. Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smijehu ovih ljudi u jasnim samoglasnicima njihovog govora. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u čaši mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama. Po njoj je Neretva, najsvjetlija naša rijeka. Po toj svjetlosti ja se najbolje sjećam Mostara.“ (Indira Hadžagić Duraković, Danas)
