Huk talasa Lamanša koji udaraju o obalu, krečnjačke stene, usnuli dvorci, svedoci prošlosti, gotske katedrale nestvarne lepote, nepregledna zelena polja – to je tek ponešto od uzbudljive Normandije.

Jedinstven spoj starog i novog, mala ribarska sela i brodići nasuprot luksuznim jahtama u mondenskoj luci Onfler, topla golfska struja i nepregledni pašnjaci Normandiju čine neponovljivom, a doživljaj nezaboravnim.

Još od davne 1066. godine kada se na njene obale iskrcao Viljem Osvajač, Normandija je imala izuzetnu ulogu u evropskoj istoriji. Bila je linija odbrane tokom Stogodišnjeg rata, centar impresionizma, ali i mesto čuvenog dana “D” iz Drugog svetskog rata.

Prepuna živopisnih gradića, Normandija je regija Francuske koju barem jednom u životu treba videti.

Ruan, prestonica provincije Normandija i “Grad 1.000 tornjeva” kako ga je nazvao Viktor Igo, poznat je po slikarima, književnicima, neustrašivoj Jovanki Orleanki i raskošno-velelepnoj katedrali Uspeće Bogorodice iz 12. veka. Sa visinom od 151 metar nekada je bila i najviša građevina na svetu. Za divljenje je svaki detalj i spolja i unutra, gde su sahranjene poznate istorijske ličnosti (Robert Prvi, Viljem Osvajač…).

Nedaleko od katedrale, na mestu gde je na lomači spaljena Jovanka Orleanka danas gori večni plamen, tik uz crkvu koja nosi njeno ime.

Stari grad je bajkovit, živopisan i “prošaran” drvenim kućicama starim vekovima, a kaldrmisano šetalište Ulice časovnika vodi do blistavo-bele zgrade Palate pravde, koja je sagrađena 1490. godine, srušena u Drugom svetskom ratu, ali je pomoću slika napravljena ista. U srcu grada nalazi se ponos Ruana, astronomski sat konstruisan pre više od pet vekova.

Ovaj strateški važan grad, i morska i rečna luka, poznat je i po mostovima, slikama katedrale Kloda Monea, po Gistavu Floberu, piscu “Madam Bovari”, mekom siru jedinstvenog, aromatičnog ukusa – kamamberu, rakiji od jabuka…

Preko Normandijskog mosta prelazimo reku Senu i stižemo u Avr, veliku luku severozapadne Francuske. Dočekuje nas kiša, široko ušće Sene i nemirne vode Lamanša. Grad je osnovan u 16. veku za vreme kralja Fransoa Prvog koji je raščistio ušće i 1527. napravio ovu poznatu francusku luku.

Grad je doživeo procvat u vreme građanskog rata u Americi, u to vreme iz ove luke su odlazile ogromne količine materijala za izgradnju SAD. Nažalost, razrušen je bombardovanjem prilikom iskrcavanja saveznika u Drugom svetskom ratu. Pošto od starog nije ostalo ni traga, i nije se mogao obnoviti, sagrađen je novi, ultramoderan Avr.

U centru se nalazi Gradska kuća, crkva Sv. Jakova i monumentalna građevina „Vulkan“ sa izgledom iskrivljene košnice. Novi Avr je pod zaštitom Uneska od juna 2005. godine.
Monotoniju poslovnih zgrada i stambenih “kocka-naselja” razbija preživela, stara renesansna crkva, jedini svedok minulih vremena.

Ukras grada je velelepni park u čijem središtu se nalazi Memorijalni centar i statua žene sa bakljom u ruci. Na unutrašnjoj strani dugačkog zida okrenutog prema vodenom beskraju sitnim slovima ispisana su imena hiljada i hiljada američkih vojnika, nastradalih prilikom iskrcavanja 6. 6. 1944. Potrebne su nedelje, možda i meseci da se pročitaju imena žrtava jedne od najznačajnijih ratnih epizoda dvadesetog veka, poznate kao dan „D“.
Spomenik “Nepobedivi” na plaži Omaha u Avru

Još uvek ovo mesto, poslednju stanicu hiljada nastradalih u bici protiv nacista u toj velikoj ratnoj epopeji obilaze najbliži rođaci koji stižu iz Amerike, Kanade i Engleske i odaju poštu vojnicima koji su živote dali u borbama zapadnog fronta. Na 80 km dugačkoj plaži obeležena su mesta na kojima su se saveznici iskrcali. Na tamnoj pozadini uzburkane vode izdiže se desetak granitnih figura, uzanih, visokih, nepravilnog oblika. Spomenik „Nepobedivi“ je postavljen na plaži Omaha, gde se odigralo prvo iskrcavanje američkih vojnika, nešto dalje je englesko, pa kanadsko groblje.

Dan je kišan i sumoran kao i mesto koje napuštamo. Prelazimo preko mosta “Pegaz”, koji su odmah, sutradan, po iskrcavanju, osvojile savezničke snage, kao i malu uzanu kuću, danas muzej.

U autobusu je tišina.

Stižemo u Dovil, najelitnije odmaralište Francuza i svetskog džet-seta, “meka” kockara, centar plemenitih rasa konja. Ovo mesto ima neobičnu priču o nastanku.

Jednom prilikom, Napoleon Treći, odlučio je da nekoliko dana provede u kišnom Dovilu, kakvo je, inače, normandijsko podneblje, i već prvi dan je krenuo u obilazak obale sa skromnim plažama i oskudnim zelenilom.

Bonaparta Treći sumnjičavo je vrteo glavom i najzad se obratio jednom od rođaka i upitao ga šta on vidi na tom mokrom i močvarnom zemljištu: „pare“, odgovorio mu je ovaj lakonski. Kada se vladar vratio na dvor odmah je počeo da otkupljuje zemlju čija cena je bila izuzetno niska. Započeo je postupak isušivanja, a potom krenuo sa izgradnjom zgrada i hotela…

Ovo se događalo sredinom 19. veka i to je bio početak turističkog buma. Obala je sređena i obogaćena velelepnim vilama, raskošnim hotelima, poput „Normandije“. Dovil postaje “in” i najbogatiji ljudi iz Francuske i celog sveta dolaze da vide, ali i da budu viđeni.

U ovom gradiću se održava filmski festival, najveći skup svetskih ekonomista G 8, a ono što ga čini posebno vrednim su čuvene dovilske farme konja najplemenitijih rasa zbog kojih sa svih strana sveta dolaze ljudi dubokog džepa i slavnih imena. I pored toga što Normandija ima vlažna i kišna leta Dovil je uvek atraktivan, u njemu se uvek nešto događa. (Novosti; Mila Starčević)