“Crveni Kmeri otimaju turiste! Svi koji se odluče da putuju za Kambodžu upozoravaju se…” Ispred očiju mi još uvek titraju reči iz davno pročitanih novina. No, to je bilo pre nekoliko godina, a od tada mnogo toga se promenilo.

Naš avion upravo dodiruje aerodromsku pistu i Kambodža je prva od nekoliko zemalja indokineskog poluostrva koju ćemo posetiti.

„Dobro došli u Pnom Pen!“, pisalo je na krovu nevelike zgrade iznad koje su se gomilali vazdušasti oblaci tamnih ivica. To isto nam kaže vodič – Kambodžanac, uz tradicionalni pozdrav – sklopljene šake i mali naklon.

„Moje ime je Lon Ti i drago mi je što ste došli iz nama prijateljske zemlje. Žao mi je što niste stigli ranije. Vreme je monsuna, a kada pada kiša, sve je manje lepo, plašim se da može pokvariti vaš utisak o mojoj zemlji. Dobro je što ste poneli kišobrane, siguran sam da će biti potrebni, mada…“

Lon ne dovršava rečenicu, sumnjičavo vrti glavom. Padala je kiša! Otvaram svoj majušni ambrel koji se u naletu vetra okrenu natraške i polete put neba. Krupne, tople kapi kvasile su mi obraze, natapale odeću. Kada smo ušli u autobus, bili smo potpuno mokri. Lon nas pogleda tužno i reče vozaču da krene.

Pirinčana polja, kišna i moćna reka Mekong neprestano će nam praviti društvo na gotovo mesec dana dugom putovanju kroz Kambodžu, Vijetnam, Laos, Tajland sa tajanstvenim Zlatnim trouglom.

Kiša iznenada prestade i iza oblaka se pojavi sunce. Kao od dodira magičnog štapića, priroda oko nas postade smaragdno zelena, blistavo okupana i nestvarno lepa. Njihale su se otežale grane sa plamenim cvetovima bugenvilija i treperavim kapljicama. Samo je put od crvene zemlje kaljav sa već usahlim baricama.

„Onaj glavni put se popravlja“, gotovo izvinjavajući se kaže nam Lon. Ulazimo u Pnom Pen, glavni grad Kambodže. „Ispunjava ti se želja“, kaže muž gledajući me zadovoljno. Ushićena, još nisam bila svesna da sam došla u Kampućiju, Kambodžu, čije me ime uvek asociralo na reči Kmer, Ankor, Polja…

Radoznalo zagledam potleušice na periferiji nestrpljivo iščekujući čas kada ćemo ući u centar grada. Prenaseljene čatrljice ubrzo zamenjuju kockaste, bezbojne i od vlage potamnele kuće napravljene u kolonijalnom stilu. Pojavljuju se široki bulevari sa vlažnim sjajnim asfaltom. Vozač iznenada skreće udesno.

Sa obe strane ulice je drvored sa gustim krošnjama ukrašenim neobično lepim cvetovima ljubičaste boje. Od kiše mnogi su opali, prekrivajući asfalt. Pred mojim očima to nije bila ulica već cvetni tepih prostrt kao dobrodošlica gostima duž tog prelepog bulevara koji se zvao – Jugoslavija! (B92)