Kosjerić i okolina nude turistima gastronomsko uživanje i mnogo dobre zabave. Gosti rade s domaćinima. Traga se za pečurkama, lekovitim biljem, šumskim voćem… Svi u kolu…

Uz vruću, tek ispečenu gibanicu, domaće kiselo mleko, crnu kafu i „ljutu“ započinje dan gostiju seoskih domaćinstava u Kosjeriću. Leti, kada „upeče“, gosti osveženje pronalaze u bazenu – s pogledom na komšijske ovce. Zimi, kada sneg pokrije breg, ušuškaju se pored peći i uživaju u društvu domaćina koji smatraju da nisu bili na visini zadatka ukoliko gost „ne nabaci koje kilo“.

Od Mionice do Seče Reke i od Skakavaca do Rosića, gosti hvale srdačne domaćine koji su gostoprimstvo doveli do savršenstva. U kosjerićkom kraju još se zadržao lep običaj da se gosti za dobrodošlicu posluže hladnom izvorskom vodom, domaćim slatkom od šumskog voća, a da na odlasku ponesu teglu pekmeza, malo kajmaka, ajvar, turšiju, poneko jaje…

Po ovim specijalitetima srpske kuhinje stranci nas spominju i pamte. U ovom kraju neki domaćini još čuvaju požutele stranice raznih svetskih novina iz 1985. godine, kada je prva grupa turističkih novinara iz 20 zemalja sveta obišla ova sela koja su otvorila vrata turistima. U kosjerićkom kraju, pod planinom Divčibare, 130 kilometara udaljenom od Beograda, između Valjeva i Užica, tada je zaživeo seoski turizam u Srbiji.

Porodično
Kosjerić je daleko od vreve gradskog života, a pruža svu udobnost kao i gradske kuće. Domaćinstva su rasuta po slikovitim predelima od kojih zastaje dah, ali i koji leče. U Kosjeriću je ritam života opušten, i po tome je u svetskom trendu.

– Zamislite zvezdane noći, miris dunja sa ormana, buđenje uz pesmu ptica, vruć kačamak preliven kajmakom i mlekom – kaže Snežana Joksimović, direktor TO „Kosjerić“. – Najviše gostiju dolazi leti, naročito porodice, a dosta rezervacija imamo i za zimski raspust. Većina se vraća, a zašto ponovo dolaze, najbolje se vidi iz knjiga utisaka.

„Od ranog jutra boravimo na svežem vazduhu, šetamo cvetnim livadama i proplancima, beremo šumsko voće, slušamo cvrkut ptica i žubor potoka, sve do smiraja dana kada celo selo utone u neobičnu tišinu“, zapisao je u knjigu utisaka jedan pravnik iz Beograda koji je odmor s porodicom proveo u kosjerićkom kraju. Stotine gostiju iz Srbije, a sve više i iz inostranstva, hvale ponudu domaćina koji ih dočekuju kao svoje najrođenije.

Psiholog
U opštini Kosjerić ima dvadesetak kategorisanih domaćinstava sa stotinak ležaja. Glavno obeležje ovog kraja je etno-ekološka kombinacija. Međutim, najveća prednost kosjerićkih domaćina je u tome što su – „psiholozi“.

– Najbolji „psiholog“ je Milutin Jovanović koji ume da gradske ljude pod stresom preobrazi u pravu jagnjad – kaže Joksimovićeva. – Domaćini se ovde bave turizmom duže od tri decenije i imaju već treću generaciju gostiju koji stižu. Tajna uspeha je u tome što gostima ispunjavamo sve želje. Gosti se najčešće čim stignu uključe u život domaćinstva i ravnopravno rade. Međutim, ima i onih koji ponesu knjige i hoće samo da čitaju. Imamo i sportske terene, olimpijski bazen i dve zatvorene hale. Za aktivne turiste organizujemo put rakije, gastronomsku turu ili izlet po Kosjeriću.

Gastronomija
Želje turista su različite, ali većina njih kada spava kod domaćina, voli i da živi s njima. Dešava se da domaćin ne stiže da radi, jer ga gost prati u stopu i zagovara, pa je onda jedini lek da mu da vile u ruke. Beograđanke su najzainteresovanije da prave zimnicu, da tračare i piju kafu s domaćicama. Gradska deca, čim shvate da „ima života i bez kompjutera“, vrednija su od svojih roditelja, jer već prvog dana shvate gde se nalaze jaja i gde rastu krastavci i paradajz, pa sama pripreme doručak.

Kosjerić je rasut po obroncima Divčibara, pa je trpeza raznolika i izuzetno ukusna. Zbog toga je čuveni kuvar Milijan Stojanić pripremio „gastronomsku mapu Kosjerića“ za one koji posumnjaju u svoje domaćine ili su na proputovanju kroz ovaj kraj. Na sto se iznosi sve, ali po redu – kajmak, domaći hleb, sir, proja, pita, uštipci, pršuta, slanina, duvan-čvarci, ajvar, pa pečenje – praseće i jagnjeće, „belolučena“ paprika, prebranac, onda sarma i na kraju vanilice. A za osveženje, sok od maline.

Posle takvog ručka najbolje bi bilo nakratko se odmoriti, pa tek onda uputiti u šetnju šumom, na planinarenje i pecanje, a gosti kojima je to suviše „monotono“ mogu krenuti u „potragu“ za pečurkama, lekovitim biljem i šumskim voćem, pecati… (Novosti)