Krenuo sam od Liona jednog sasvim običnog jutra. Znači pomalo žovijalnog, jer sam prethodne noči postao svestan da se nalazim u središtu regiona Božole. Vinskog, naravno.

Krenuli smo, srećom, autobusom. Do Dovila. Letovališta koje sam upoznao uz pomoć Gorana Tribusona i njegovog dela „Ruski rulet“, za koje sam radio dramatizaciju i koja me je dovela do samog Tribusona. Sada sam namerio u Kabur.

Mesto u Normandiji. Nedaleko od Dovila, koji je mondenski čuveniji. Zbog kazina. Zapravo, odlučio sam da uživo osmotrim mesto koje je Marsel Prust u svom traganju za izgubljenim vremenom proizveo u Balbek. I tako ga trajno obeležio.

Kažem da sam baš ja rešio tamo da idem, dok su moji drugari bili ubeđeni da se vozimo u carstvo kalvadosa. Što zapravo ni nije bilo netačno jer se Kabur, alijas Balbek, nalazi u okrugu Kalvados. Imenski vezanim za rakiju od jabuka. To što je bilo različitih ciljeva nije ovog puta oduzelo zanos neočekivanosti. Jer, tako je moralo biti pošto je avantura započela time što smo u Lionu zaboravili lepu Tatjanu, poreklom iz Avinjona. Ili je ona ipak, možda, nas napustila.

Međutim, ovaj se izlet u Normandiju odvijao i u znaku ženskog pisma: u Kaburu nas je umalo dočekala Margaret Diras. Autorka scenarija za moj omiljeni film „Prošle godine u Marijebadu“. Zapravo, u ovom je gradiću ona bila u pogovoru svog romana „Ljubavnik“, kojim je definitivno postala i zvezda svetske književnosti.

Roman mi je u Lionu dala na čitanje Tatjana, naročito podvukavši rečenicu: „Vrlo rano u mom životu postalo je suviše kasno“ – zbog koje sam pošao u Normandiju. Baš tako je rekla Margaret, koja nas ipak nije sačekala u Koburu u Hotelu „Grand“, u kome je bila velika slika mladog Prusta. U tom gradiću, u kome je on trajna ikona. Dok se gospođe Diras jedva ko seća. Iako su devedesete prošlog veka mnogo bliže. Njen apartman u hotelu „Roches Noires“, u kome je živela, nije razglašen kao Prustov „Grand“.

Normandija. Plaže. Pesak. Vetrovito. Predeo zauvek obeležen najdužim danom! Dok šetam duž „Promenade Marcel Proust“, u Kaburu, sa Lamanša stižu talasi. More je valovito. I sivkasto. A sunce se probija kroz žuto-sivi horizont. Iz daljine, od Dovila, vidim tri figure: Odetu, Svana i Albertinu. I čujem kako neko svira Arsenov „Moderato Kantabile“. Moram Tatjani u povratku da vratim „Ljubavnika“ gospođe Diras. (Danas; Zoran Slavić)