U Srbiji na osnovu podataka objavljenih u studiji urađenoj na Ekonomskom fakultetu u Subotici, turizmom se bavi 300 domaćinstava u kontinuitetu, a 800 povremeno u opštinama Kosjerić, Ljig, Čačak, Požega, Brus, Užice, Sokobanja…

U ukupno 34 opštine ima 2568 registrovanih kreveta za odmor u kojima se ostvari 100.000 noćenja. To u proseku donese godišnje 1500-2000 evra po domaćinstvu. 

Bilo je pokušaja da se u seoski turizam unese živost i poveća prihod, pa je tako selo Velereč na Ibarskoj magistrali pre 2 godine učinilo "krupan korak" ka Evropi -dobilo je svingerski klub.

Međutim, nije poznato da li je ovo doprinelo većem turističkom potencijalu malog sela pored Milanovca.

Malo je seoskih sredina u Srbiji koje mogu živeti od turizma i delatnosti koje ga prate, ali ima izuzetaka. Jedan od njih je selo Sirogojno, na 20km od Užica, poznato po ručno rađenim džemperima koji su se još 70-ih godina 20. veka izvozili širom Evrope.

Najpoznatija etno destinacija je sigurno Drvengrad, koji je proglašen najboljim etno-arhitektonskim ostvarenjem u poslednje 3 godine u Evropi.

Mi i Evropa
Postavlja se pitanje ko su turisti u seoskim sredinama Srbije i da li ima dovoljno zainteresovanih da ova grana turizma postiže značajnije ekonomske rezultate.

Ako pogledamo demografsku kartu naše zemlje i uporedimo je sa demagrafskom kartom Evrope doći ćemo do sledećeg zaključka: seosko stanovništvo u evropskim zemljama manje je od 15 odsto, dok je u najrazvijenijim zemljama od 2 do 5 odsto radno aktivnog stanovništva na selu. Kod nas je, prema poslednjem popisu, udeo seoskog stanovništva prelazio 1/3 celokupnog stanovništva (37%).

Pored ovih 37% još oko 40 % čini gradsko stanovništvo čiji su roditelji ili oni sami rođeni na selu. Ove dve grupe nisu potencijalni turisti, jer imaju domaćinstvo ili rodbinu na selu pa kod njih borave, ali ne kao turisti.

Hej, salaši…

Ali vratimo se seoskom turizmu u Srbiji i razlogu dolaska u selo. Mnogo dece nikada uživo nije videlo domaće životinje. Međutim, ako sa roditeljima budu gosti seoskog domaćinstva, najčešće ih ni tamo neće videti, osim psa i mačke.

U raznim ponudama, veoma teško ćete naći domaćinstvo koje se bavi agrarom da pri tom ima stoku i u ponudi „zdravu hranu".

Izuzetak su salaši, na kojima se mogu videti ovce, hraniti kokoške i jahati konji. U nekima postoje radionice za decu, gde se uče aktivnosti koje održavaju tradiciju, u polju i zanatstvu. Međutim, osim tradicije u nekim salašima možete igrati golf, voziti traktor i ići organizovano u lov, pa čak gađati lukom i strelom.

U nekima se nudi mogućnost učestvovanja u svinjokolju i svim pratećim đakonijama koje idu uz to – švargle, čvarci, svinjski papci. Svi ovi salaši su manje-više pokušaj da budu turističke atrakcije i egzistencija im se uglavnom bazira na zaradi od đačkih ekskurzija. Nema autentičnosti i izdvojeno su ostrvo u masi napuštenih domaćinstava u njihovom okruženju.

Drugačije je u turizmu Slovenije, Italije i Austrije, gde je celo selo na raspolaganju turistima, ljudi žive svoj ruralni život, a turisti im se samo priključuju.

U Austriji se za manifestaciju „branje grožđa" u toku nekoliko nedelja oktobra mora izvršiti rezervacija par meseci unapred. Boravak od 7 dana sa učešćem u aktivnostima u vinogradu naplaćuje se od 350 do 500 evra po osobi.
Izvor: B92