Japanska prestonica, nekada ribarsko selo, danas je monumentalni megalopolis. Šitamaći, stari Tokio, još čuva tradicionalni način Edo života, kao u stara vremena

Od malog ribarskog sela Edo, kada je krajem 12. veka izgrađeno prvo utvrđenje, nastao je monumentalni grad koji je već početkom 18. veka imao milion stanovnika! Tokio, „istočna prestonica", do 1868. godine nosio je naziv Edo (kapija reke), po svom položaju na ušću Sumida-gave. Ovaj moderni megalopolis, kulturno, poslovno i političko srce Japana digao se iz pepela posle dve velike katastrofe koje su ga zadesile – zemljotres i veliki požar 1923. godine, i američko bombardovanje 1944. i 1945 godine. Tokio je postao jedan od vodećih svetskih ekonomskih centara, grad u koji "staje" čitava jedna Srbija i koji sa širim područjem ima 37 miliona stanovnika. 

Šotokan, šire gradsko područje, Veliki Tokio kojeg čine Konagava, Šiba i Saitama prefekture zajedno čine ovaj grad najnaseljenijim mestom na planeti. Po ekonomskoj i finansijskoj važnosti "jači" je od Njujorka. Ovaj grad ima sve – prestižne univerzitete, velike galerije i muzeje, globalna preduzeća i velike svetske korporacije, bezbroj kulturnih aktivnosti, a to je samo deo onoga što ovaj grad ima da ponudi. Otkrila sam, koliko je moguće, "svoj Tokio", nosim ga u sebi kao dragocenost koju zauvek želite da sačuvate.

Ovaj megagrad je toliko ogroman i vitalan da u najmanje deset njegovih delova možete reći da ste u centru. Najpoznatiji su Ginza, Šinđuku, Asakusa, Šibuja, Šinagava… Ima više od pedeset metro linija i vozova koji jure širom grada, a svaka ima svoje ime i boju, svuda su putokazi, i ma koliko komplikovano izgledalo dok gledate karte metroa, vrlo je jednostavno da se snađete u tim čudesnim prugama. Gradska železnica je zelene boje, ide u krug, i ta linija, Jamanote, inače je deo grada u kojem su građene plemićke rezidencije i zamak šoguna Tokugave, osnivača Edoa, današnjeg Tokija.

Kroz stanicu Shinjuku, na primer, svakog dana prođe više od tri miliona ljudi i to je najprometnija stanica na svetu, a ovaj kraj, istoimenog naziva, ogroman je poslovni i zabavni centar. To je i deo grada u kojem su najveći oblakoderi, ekskluzivne robne kuće i barovi ne veći od desetak kvadratnih metara. U jedan od barova, u uličici koja nije duža od stotinak metara, nas petoro jedva je uspelo da uđe i sedne uz šank. Sluša se japanska rok muzika i vlasnici ili barmeni uglavnom su članovi nekog od mnogih rokerskih bendova. Odmah uz ovu uličicu nalazi se i ulica beskućnika.

Sa zgrade gradske vlade i njenog vidikovca na 150-om metru, kada je lepo vreme može se, pored predivnog pogleda na ceo Tokio, videti i planina Fuđi.

U ovom kraju blještavih reklama, karaoka klubova (zabava koju su izmislili Japanci i dalje je jedna od njihovih najomiljenijih razonoda), paćinko sala sa fliperima (u kojima se gube bogatstva) nalazi se i jedna od najvećih knjižara u Tokiju, na šest spratova, a takođe i kvart Kabukićo, sedište tokijske prostitucije i japanskih jakuza. Kvart Ropongi je sinonim za noćni provod i mesto noćnih klubova i barova, ali i skupih restorana, kao i tri vrhunska muzeja koji zajedno čine Ropongi umetnički trougao.

Suprotnost ultramodernom Ropongiju je još jedna od znamenitosti ovog grada, kula Tokija, čelična crvena građevina, visoka 333 metra, urađena prema modelu Ajfelove kule, ali viša za devet metara. Izgrađena je 1958. godine u centralnom delu Tokija, pored parka Šiba. Iza tokijske kule nalazi se Zojo-ji, porodični hram Tokugave. Posle neprekidne užurbanosti i reke ljudi koji žure sa jednog voza na drugi, Šitamaći, Stari Tokio, pravo je mesto gde treba otići. Šetnjom kroz stari deo grada srešćete se sa tradicionalnom načinom Edo života, onakvim kakav je bio u staro vreme. Ueno je četvrt sa najvećom kocentracijom muzeja u Tokiju, a Asakusu jedna od najpoznatijih četvrti koju posećuju turisti iz celog sveta.
.
Takođe, na desetine hiljada hodočasnika dnevno dolaze iz celog Japana da se poklone i da budistička božanstva zamole za zdravlje i dobrobit svoje porodice. Smatra se da je ova oblast nastala početkom 7. veka osnivanjem budističkog svetski poznatog Seso-ji hrama, kada su dva ribara u reci Sumida, na mestu gde se uliva u okean, našla statuu budističke boginje milosrđa.

Do glavne zgrade hrama dolazi se uličicom Nakamise dori, prepunom prodavnica i tezgi sa obe strane ulice, na kojima se prodaju suveniri, tradicionalna japanska odeća, drvene nanule-geta, slatkiši i hrana. Sve pomalo izgleda kao vašar. Od ove turističke Meke, pešice ili rikšom, put vodi do reke Sumida, odakle polaze brodovi sa kojih je razgledanje Tokija živopisno i nezaboravno. Brodom se stiže i do Odaibe, veštačkog ostrva gde će vas sačekati mala Statua slobode i ogroman vodeni park.

Akihabara, „grad eletronike", nudi sve – od najnovijih telefona, ajfona i ajpeda, plejstejšena do kompjutera, alata, kamera, aparata, svega! Ako nečeg nema tu, to znači da i ne postoji. Smešten je u nekoliko ogromnih gradskih blokova. To je elektronski Diznilend današnje generacije u kojem na sve strane blješte neonska svetla reklama.

Još jedan deo Tokija, Šibuja, obavezna je stanica za sve koji prvi put dolaze u ovaj grad. Poznata je po najprometnijem pešačkom prelazu na svetu, pa kada se upali zeleno svetlo na semaforu nastaje veća gužva nego u podzemnoj železnici, jer se na dva do tri minuta prelazi raskrsnicom u svim pravcima, odnosno u svim pravcima je zeleno svetlo. Šibuja neguje i divnu priču o psu po imenu Haćiko. Taj japanski akita dobio je i statuu kao simbol lojalnosti, jer je punih deset godina, svakoga dana, u 4 popodne, čekao svog gospodara na istom mestu, na stanici. I nije ga dočekao. I uginuo je na tom mestu.

Oko stanice Šibuja mnogo je malih ulica prepunih restorana, pivnica i diskoteka gde se izlazi u večernjim satima. Poseta Tokiju ne može se ni zamisliti bez šetnje kroz japanska Jelisejska polja, ili japansku Petu aveniju, ulicu Omonte-sando, centar visoke mode i sinonim modernog Tokija. Ova avenija je dom vodećim svetskim modnim kućama, trendovima i kreatorima kao što su Dior, Tifani, Hermes, Šanel, Kartije, Prada. Njihove luksuzne prodavnice projektovali su najpoznatiji japanski i svetski arhitekti kao što su Kazujo Seđima (Dior), Kengo Kuma (LVMH GROP), Đun Aoki (Luj Viton), Hecog i de Meuron (Prada), Naoki Takizava, vodeće zvezde u modernoj arhitekturi. Ginza, „sedište srebra", što je njen naziv koji je dobila po kovnici novca još u Edo periodu, pravo je mesto za početak šetnje kroz ovaj, jedan od najskupljih delova Tokija gde se većinom posmatraju izlozi, a manje se troši novac.

Šetnja po poslovnom delu grada, Marunoušiju, podrazumeva posetu carskoj palati u kojoj car Akihito, inače 125. car u istoriji Japana, živi sa svojom porodicom. Carska rezidencija okružena je visokim zidom i širokim jarkom sa vodom i nalazi se u velikom parku kroz koji se može slobodno šetati, dok se posete samoj Palati moraju najaviti nekoliko dana, a ponekad i nekoliko nedelja unapred.

Ono što je zajedničko Tokiju i gradovima koje sam posetila tokom boravka u Japanu jeste da je sve čisto, uredno, bez obzira što retko možete na ulici naići na kantu za đubre. Iako je pušenje dozvoljeno, niko ne puši na ulici, a u restoranima odvojeni su delovi za pušače, ali svi restorani imaju odličnu ventilaciju. Kako Japanci rade od osam ujutru do osam uveče, restorani su puni u vreme ručka i večere.

Ručak je od 12 do 14 časova i u to vreme može se jesti u pola cene, a u vreme večere teško se može naći slobodno mesto. Posle izvesnog vremena provedenog u Japanu pomislite da vas više ni jedan izum ne može iznenaditi, ali prevarili ste se. A radi se o, verovali ili ne, ve-ce šolji! Ona je ultra moderna električna stolica, njena daska je prepuna raznih dugmića, uvek se greje, vodeni mlaz je različitog intenziteta i prate ga zvuci koji "pokrivaju" ono što već radite. Školjka se, zamislite, sama čisti onog trenutka kada ustanete sa nje. Rešila sam da ispitam sve dugmiće za koje nisam znala čemu služe, pa su mi se dogodile i razne neočekivane stvari: jedno dugme bilo je za zvuke, u intezitetu od minimuma do maksimuma kako se u susednoj prostoriji ne bi čulo ono šta se dešava u vašem kupatilu. Pogledam drugo dugme, pomislim neće me ubiti, pritisnem i … da li ste nekada seli na fontanu? Na drugom mestu, čim uđete u jedan od boksova ve-cea poklopac na školjki se sam podiže, jer fotoćelija reaguje na vaš ulazak. I kada ste pomislili da ste savladali čudo koje se zove ve-ce šolja, već vas na nekom drugom mestu iznenadi novo čudo tehnologije.

Bilo je zaista lepo i uzbudljivo upoznati još jedan novi grad, jednu novu kulturu, zemlju koja je potpuno drugačija od svega što sam do sada upoznala i videla i koju sada mnogo bolje razumem. Sajonara do novih gradova i novih otkrića.
Izvor: Večernje novosti (Ljiljana Kapor); fotografije: Wikimedia