Ako pariška arhitektura nosi oreol revolucije onda je avenija Habib Bourguiba u centralnom Tunisu postala dosledan naslednik ove tradicije. Na ovom mestu je počelo Arapsko proleće pre malo više od godinu dana: na trotoarima prekrivenim palminim drvećem zahtevalo se smaknuće diktatora Tunisa.

Predsednik Zine El-Abidine Ben Ali bio je prinuđen da gleda desetine hiljade ljudi kako preuzimaju Aveniju i nakon nekoliko dana odustao je od borbe i izbegao. Nakon manje od mesec dana slično se desilo i Hosniju Mubaraku u Egiptu, a sledeći je bio Muamer Gadafi.  

Danas su Tunižani i više nego ponosni što je prva revolucija započeta baš kod njih. Tragovi borbi su još uvek vidljivi u Aveniji Habib Bourguiba: zidovi su izlepljeni parolama "glasajte za mene", vojnici i oklopna vozila i dalje su raspoređeni po ulicama kako bi sprečili potencijalne nove nemire.

Srpski turisti su nedugo posle revolucije nastavili da posećuju Tunis.

Šta ta situacija predstavlja za turiste?
Tunis i Egipat su bile dve najposećenije destinacije u arapskom svetu, kao i Jordan koji je takođe preživeo velike proteste iako je kralj Abdua II ostao na prestolu. Iako su protekli događaji oslobodili Tunis represije oni su uticali na reputaciju i stabilnost zemlje.

Ako se danas prošetate čuvenom Avenijom nećete videti nijednog stranca. Međutim kada se osvrnemo na događaje koji su potresli ovu zemlju možemo zaključiti da je revolucija u Tunisu trajala prilično kratko (manje od mesec dana) i završila se pre 13 mesci.

Dolazak u Tunis ne bi naškodio nijednom turisti. Oni retki koji su posetili ovu zemlju reći će vam da im je bilo prijatno kao i pre dve godine, da su prodavci ljubazni i da su se osećali bezbedno kao da se tamo nije ništa dešavalo.

U Siriji je, međutim, drugačija priča i tamo nije još bezbedno ići. Slična je situacija i sa Libijom. Uprkos Gadafijevom odlasku, na snazi je i dalje bezakonje pa čak dolazi i do povremenih pucnjava u Tripoliju.

Maroko i Liban
Na drugom kraju su Maroko i Liban, obe prilično popularne destinacije koje su ostale nepogođene Arapskim prolećem. Iako se kralj Muhamed VI suočavao sa nekim protestima on i dalje drži stvari pod kontrolom i turisti mogu bez straha odlaziti u Marakeš i Fez.

Libanska vlada je prilično krhka i pod stalno pretnjom od sklanjanja sa vlasti – baš kao što je bila od kraja građanskog rata 1990. godine. Dok su režimi u drugim zemljama bili pred kolapsom, Liban je prošle godine izgledao kao oaza stabilnosti.

Egipat
U Egiptu je situacija komplikovanija jer se redovne demonstracije i dalje dešavaju u Kairu. Revolucija u ovoj zemlji se nije završila odlaskom Mubaraka jer je on predao moć generalima koji zavode jednako represivan režim. Iako su parlamentarni izbori završeni, generali neće predati vlast dok se ne izabere novi predsednik, a veliko je pitanje kada će se to desiti.

Još jedna komplikovana stvar sa Egiptom je što se Trg Tahrir gde se održavaju protesti nalazi odmah do hotela koji su nekad bili prepuni turista, a tu se nalazi i najpoznatiji Kairski muzej: zato je turistima teško da dođu u ovaj grad, a da zaobiđu najpopularniju tačku Kaira.

Egipćani i dalje žele da ugoste turiste i nemaju nameru da im naude, ali je veći problem niz nelagodnosti sa kojima se posetioci mogu susretati poput odlaganja letova i ostalih problema.

I u Egiptu i u Tunisu tvrdokorne islamističke partije bile su pobednici postrevolucionarne politike jer su bili ubedljivo ispred konkurenata u prvim slobodnim izborima. Dakle, da li to znači da će se u ovim zemljama zabraniti alkohol i nošenje bikinija? Verovatno da ne jer nijedna stranka nema želju da uništi turizam i ekonomiju.

Jordan, najpopularnije turističko mesto srednjeg istoka (posle piramida) pošteđen je nemira.

Možemo se samo nadati da će se ove zemlje čija se istorija meri hiljadama godina, pronaći opet put ka miru i da će turisti početi opet da ih posećuju; bila bi velika šteta da ne bude tako.
Izvor: B92