“Od početka godine bio sam u Sarajevu, Rimu i Gvadalahari u Meksiku; sledeći mesec idem u Sankt Petresburg, potom u maju Diseldorf i Moskvu”…

Reditelj Gorčin Stojanović poznat je po filmovima "Ubistvo s predumišljajem" i "Stršljen", kao i po serijama "Lisice" i "Ono kao ljubav". Umetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta uradio je kao reditelj i scenograf više od trideset pozorišnih predstava. Znaju ga i ljubitelji fudbala po kolumni u "Blicu". Zbog prirode posla ali i iz zadovoljstva, Gorčin Stojanović mnogo putuje, pa je zato i odličan "turistički" sagovornik…

Najbolje letovanje i zimovanje – ikada?
Lakše bi mi bilo da odgovorim na pitanje o najgorem letovanju, zato što pamtim tek možda deo jednog takvog. Hoću reći da uvek letujem tačno onako kako to i želim, te da, stoga, uživam u svojim letovanjima (i zimovanjima, onda kada mogu da ih sebi priuštim pošto je pozorišna sezona u punom jeku u vreme kada se ide na zimovanje) i teško mi je da poneko izdvojim.

Osim možda prvog samostalnog letovanja u Dubrovniku, 1982. Imao sam nepunih šesnaest godina, bio potpuno sam u gradu koji i inače veoma volim, družio se sa raznim svetom, gledao pozorišne predstave, slušao koncerte, kupao se na Lokrumu, a i dogodio mi se onaj najvažniji događaj u životu svakog mladog muškarca… Od tada redovno, sa ratnom pauzom od 1990. do 1999. odlazim u Dubrovnik, makar na dan-dva, a najčešće na onih obaveznih desetak. I to su moja najdraža letovanja.

Kao jedno od najlepših izdvajam i ono kada sam letovao kod svog kolege i prijatelja Larija Zapije u Rijeci. Pošto je on i pilot, naše se letovanje sastojalo u tome da svako jutro sednemo u "cesnu" i odletimo na neki od malih aerodroma na hrvatskom primorju. Recimo, sletite oko deset na travnati aerodrom na Hvaru, popijete piće kod "Čarlija", pa na Paklenjake na kupanje, a u sumrak povratak preko cele obale u Rijeku. Sutradan ste na malom otoku Unije, između Cresa i Lošinja, a još se može sleteti i na male ili velike aerodrome na Braču, u Splitu, Dubrovniku, Vrsaru, Puli…

Gorčin Stojanović u Rimu, II čin

Najbolji evropski grad?
Vezan sam za London, jezikom, učestalošću odlazaka, prijateljima, pa zato biram britansku prestonicu. Ono što veoma volim u Londonu, baš kao i u Njujorku i – bez šale – u Beogradu, jeste to što je reč o decentralizovanim gradovima u kojima ne morate ići u turističke delove poput Sohoa, da biste grad istinski doživeli.

U Londonu više volim Noting Hil i kraj oko Portobela. Takvi gradovi imaju razuđenu urbanu strukturu, pa, recimo, znate da ćete na odličnu indijsku hranu u dva ujutro ići na Brik Lejn, a da na Edžveru možete uživati u libanskoj. Nijednog razloga da se muvate po Oksford stritu ili tiskate sa turistima po Lester skveru. A tek Saut Benk, južna obala Temze, tamo su i Nešenel teatar i Tejt Modern muzej i Hejvord galerija i Rojal Albert Hol…

Najčudniji događaj sa nekog putovanja…
Leteo sam iz Njujorka za Sijetl, jednom od onih američkih kompanija u kojima je nagurano za trećinu više sedišta nego što objektivno može stati u avion. Delio sam sedište sa čovekom, Afroamerikancem u trenerci, koji mi se ljubazno javio i rekao: "Oklahoma". Odgovorio sa, da ne objašnjavam: "Jugoslavija".

Ispostavilo se da se on zove Oklahoma Sims, da je sudija NCAA lige, da sve zna o košarci i da je zamalo bio bek američke reprezentacije u Manili, 1978, kada smo mi osvojili drugu svetsku titulu. Znao je sve o našim tadašnjim igračima u NBA, (to je bilo pre petnaestak godina), potom o toj generaciji Kićanovića i Slavnića, a vrhunac je bio to kada je, posle skoro trosatne analize svakog pojedinačnog igrača, na moju primedbu da smo imali jednog fantastičnog šutera koji nikad nije otišao iz svog malog kluba u kojem je davao, u vreme kada nije bio trojki, po četrdeset komada i to najjačim timovima ondašnje lige, kao iz topa odgovorio – Radmilo Misevik. Znao je za Mišovića, legendu čačanskog Borca, za kog ne znaju ni mnogi ovde.

Šta bi, kao turista, uradio u Njujorku, kad bi imao samo dva dana?
Zavisi od vremena. Ako je lepo, šetnja po Vilidžu, sa ručkom u "Kafe Noaru", na uglu Tomsona i Granda. Oni imaju odlične tapase, preporučujem marokansku picu, i velike prozore koji gledaju na ulicu i leti su podignuti. Onda metroom do Kolambasa, poseta velikim knjižarama i ležanje na travi u Central parku. Uveče opet na Ist Vilidž u neki od opskurnih klubova… Sutradan je obavezna poseta Muzeju moderne umetnosti, potom šetnja do nekog od dokova i laki ručak uz džonjanje s pogledom na Nju Džerzi.

Popodne Čelzi i galerije, a uveče pozorište i laundž barovi Sohoa ili Trajbeke. Ako pada kiša – muzeji: Moma (moderna umetnost), Vitni i Gugenhajm, knjižare – Strend na donjem Brodveju, Barns i Noubl na Kolambasu. Parče pice u kod "Džoa" u blizini Bliker strita, onog iz pesme Sajmona i Garfankla (u kome obavezno valja posetiti prodavnice vinilnih ploča i ce-deova, recimo, pronađete koncert Dilana u Ljubljani sredinom devedesetih ili poetski recital Peti Smit iz crkve na Sent Marks Plejsu), na uglu Šeste avenije i Karmajna. Istinska institucija Grinič Vilidža. Uveče obavezno u Niting Fektori, tamo uvek ima neka dobra svirka. Jednom sam slušao Džez Pesindžerse sa Debi Hari, drugi put neki od sastava njujorške legende avangardne muzike i ezoterije, Džon Zorna.

Turistički planovi ove godine?
Nisam pravi turista – zato što često putujem. Od početka godine bio sam u Sarajevu, Rimu i Gvadalahari u Meksiku, sledeći mesec idem u Sankt Petresburg, potom u maju Diseldorf i Moskvu. Letovaćemo ili u Bolu na Braču i Dubrovniku ili samo u Dubrovniku i na Divčibarama, pošto je leto na planini poseban doživljaj. Mada, ko zna…
Gdestinacija.com / Nenad Mandić