Ukoliko do sada nikada niste bili u zemlji hiljadu jezera i deda-mraza, treba da znate neke činjenice o njoj koje će vam svakako pomoći da razbijete svoje predrasude ili predstave o ovoj skandinavskoj državi i njenom narodu. Na primer, ono sa čim sam se ja odmah suočio,a što je svakako za mene bilo iznenađenje jeste prilična komunikativnost i radoznalost mojih finskih sagovornika. Drugo iznenađenje, to jest pravi šok je bila temperatura. Naime, u avgustu je konstantno bilo iznad 30 stepeni celzijusa u gotovo svim delovima južne Finske. Pri takvoj, za Fince nezabeleženo visokoj temperaturi, menja se i njihova ćud, kao i životne navike. Napušta se svakodnevni posao zbog kupanja u Baltiku i jezerima,a atmosfera na ulicama obalskih gradova, kao što su Helsinki,Kotka, Hamina dobila je i neke mediteranske note. Ipak,pri zamiranju dana i spuštanju temperature do dvadesetog podeoka,ipak sam mogao da upoznam autentičnu Finsku,u letnjem periodu.

  Svaki pravi Finac redovno ide u saunu.Mnogi je imaju u sastavu svojih domova,ali posećuju i javne saune. Ja sam imao prilike da okusim po jednu privatnu  saunu u gradu i u prirodi. Ova druga se nalazi na obali zaliva najprostranijeg jezera u Finskoj koje se zove Saima.Ono pokriva dobar deo teritorije Južne Karelije čiji je najveći grad Lappeenranta drugog vikenda u avgustu imao dobro organizovan Festival lokalne kulture pod nazivom ”Noć tvrđave”.Gradonačelnik Sepo Mitinen je bio naročito ponosan što su njemu i gradu u posetu došli i brojni strani turisti iz Rusije,Švedske, kao i Estonije. Koliba sa saunom , pomalo naherena načinjena je na samoj obali tako da se korisnik prvo okvasi u jezerskoj vodi, zatim uđe mokar u saunu gde ostane po želji,obično do pola sata, a zatim se vrati u jezersku vodu,da se rashladi i opusti. U sauni je tada dogrevan ugalj  vodom koja se sipa na jedan otvor tako da se prilikom svakog dosipanja sve puši, a temperatura je rasla do 70 stepeni.Video sam da domaćin šiba svoje udova i ramena grančicama breze ,kaže zbog cirkulacije, pa sam ga ja podražavao.U jednom trenutku mi se na toj vrućini sledila krv u žilama kada mi je moj finski prijatelj rekao da je tih dana održano  nazovi svetko prvenstvo u saunarenju u čijem su finalu bili jedan Finac i Rus,kome srce nije izdržalo na temperaturi od 120 stepeni. Inače, u saunu idu muškarci sa muškarcima, žene sa ženama, ili,pak, članovi jedne porodice.

   Nakon tog,neizostavno zdravog, napinjanja i preznojavanja, mlaka jezerska voda u finskom predvečerju deluje kao melem. Potpuno sam zaboravio na nervozu i buku gradskog života.Posle sat vremena banjanja izašao sam iz vode jer je već počela da me hvata glad. Moj finski domaćin mi je prineo flašu perina. To je polualkoholno nacionalno piće čiji je ukus mešavina piva i kvasa. Uskoro će i zakuska, a potom ćemo upaliti malu vatricu. Stoletne četinarske šume se u južnoj Finskoj smenjuju sa brezovim.U severnijim delovima Finske rastinje je sitnije i ređe. Pitam ima li u ovim šumama zveri. Samo jeleni i lisice. Pojava medveda se nadaleko primeti i obznanjuje da neko ne bi stradao. U slatkim vodama naravno ima i opasnih riba. Jednu pod nadimkom ”terminator’ upoznao sam u Morskom muzeju u Kotki.Glava nalik na soma, a telo kao u divlje mačke, taj je živi primerak  čak i u vodenom kavezu delovao zastrašujuće.

    Jedne noći,ipak, posećujem  pomenuti festival u Lapenranti. Tvrđava iznad modernog grada podignuta je u 18. veku kada i tri crkve na njoj od kojih je jedna pravoslavna. Ispred nje upoznajem sveštenika koji tu služi,pravog Finca,oca Arnea. On mi kaže da je u poslednje dve decenije Finska pravoslavna crkva dobila mnogo novih vernika zbog prelaska Finaca iz matičnog protestantizma u pravoslavlje. Tako da je sada oko 10 posto građana ove države pravoslavne veroispovesti. Na samom festivalu mnoštvo muzičkih,dramskih i likovnih sadržaja koji su razbacani po tvrđavi koja  me tako pomalo podseti na naš Egzit. Ispred bine gde je neki finski rokabili sastav prašio svoje numere , prilazim nekolicini mladih ljudi i na engleskom ih pitam jesu li čuli za slavni novosadski festival. Kažu da jesu i da bi voleli da ga vide. Oh, kako je svet mali!

   Inače, u Finskoj su u službenoj upotrebi  suomi( drugi naziv za finski) i švedski jezik, jer su Šveđani nacionalna manjina s povlašćenim statusom,ima ih oko 7 posto stanovnika ove države.S druge strane,gotovo svi Finci,s kojima sam tih dana pričao, dobro govore engleski. Čujem da je tamošnjem stanovništvu omogućeno da besplatno ide na kurseve engleskog i da polaže razne ispite u sticanju kvalifikacija. Takođe sam u više finskih gradova video da je korišćenje biblioteka besplatno. Jedna od biblioteka u Lahtiju,gradu od oko 100 000 stanovnika na pola puta između Lapenrante i Helsinkija prosto me je očarala. Nema čega nema od naslova knjiga, časopisa,filmova i muzičkih diskova. Sem ova četiri odeljenja nailazim i na internet kafe i restoran unutar biblioteke, jer neki tu provode i veći deo dana. Da ispitam profesionalnost službenika, prilazim mlađem,ljubaznom bibliotekaru i tražim da mi iz kataloga pronađe naslove srpskih pisaca. On pristaje da to učini bespogovorno i uskoro čujem  ime našeg jedinog nobelovca,zatim Isidore Sekulić i Milorada Pavića.Uz iskren osmeh zahvaljujem mu se i pomalo posramljenu udaljujem. Kada ćemo mi imati takvu organizovanost i ljubaznost?Možda jednom hoćemo.

    Grad Hamina u jugoistočnoj Finskoj, na obali Baltika je druge nedelje u avgustu imao posetu zadimljenog vazduha što su tragovi užasnih požara koji su u to vreme besneli u Rusiji.Na televizijskim vestima su išli kadrovi iz Hamine tako da je postojala mogućnost da i ja budem snimljen.No, nisam primetio nikakvu uznemirenost lokalnog stanovništva, jer je prognoza, ispostaviće se – tačna, bila da će to kretanje vazduha biti na severoistok, dakle nazad u Rusiju.Ja sam, inače u Haminu došao iz Kotke, pored koje sam otkrio predivan letnjikovac ruskog cara Aleksandra III Romanova na lokalitetu po nazivom Langikoski. Drvena  vila u šumi, na obali reke, pejsaž kao iz bajke. A u Haminu sam došao da vidim jedan aktivni garnizon finske vojske,koja je, naravno, u sastavu NATO pakta i da se, uz to, okupam u Baltičkom moru. Koje je bilo veoma toplo, a plaža posećena kao da smo, ako ne u Grčkoj, ono barem u Hrvatskoj, negde oko Makarske.Jedino je upadljivo odsustvo hotela u toj oblasti koja do sad nije važila za turističku oblast. Ali, vremena se menjaju.

   Kad već govorim u vojsci,moram pomenuti nešto na šta su Finci veoma ponosni, a to je, naravno, Zimski rat. Koji je trajao nekoliko meseci u 1939. i 1940. godini i tada su Finci uz mnoštvo dobrovoljaca iz drugih skandinavskih i baltičkih zemalja i po vošstvom njihovog heroja maršala Manerhajma pružili snažan otpor Crvenoj armiji. Još iz tog vremena je ostao žal za ,kako Finci kažu, izgubljenom Karelijom, taćnije delom ove pokrajine koja je i dalje u sastavu Rusije.No,dopbar deo Karelije, koji sam i video je od tada na finskoj strani.Uz autoput Petrogread -Helsinki zapažam dva poveća bunkera. Finski domaćin mi otkriva da je na liniji jug- sever tu podignut čitqav limes bunkera zbog odbrane od eventualne ruske agresije.U milenijumu ljudskih prodora u kosmos ova pojava deluje sasvim groteskno.No, strah i podolzrenje od Rusa ovde su veoma razvijeni i za to postoje istorijski razlozi. Naime, do 1809. godine sva Finska je bila pod upravom Kraljevine Švedske. A onda su Finsku ”oslobodili” Rusi i ceo 19.vek je držali u zatočeništvu,barem tako Finci misle.No,tragovi carske Rusije su ovde brojni. Jedan do njih je spomenik ruskom caru Aleksandru I oslobodiocu na Senatskom trgu u centru Helsinkija.

       Glavni grad Finske se nalazi na nekoliko ostrva i poluostrva na obali Baltičkog mora.Švedski naziv Helsingfors je ime za tvrđavu koja je dugo odolevala napadima s mora.U gradskom jezgru ima oko 500 000 stanovnika,a s okolnim gradovima-Espo,Vanta, finska prestonica jedva dobacuje do milion stanovnika. Odmah se u njoj prepoznaje kosmopolitski duh, koji bi valjalo da krasi svaku evropsku prestonicu, po mnoštvu stranaca. Najveća gužva je u velikoj helsinškoj luci. Tu možete sresti male ribarske brodiće, parkirane pored povelikih trajekta i prekookenaskih brodova. Najviše je brodova koji krstare Baltikom u danem praznika i vikenda.Njima se prevoze takozvani ”pijani putnici”. Tako se, pored ostalog, smanjuje stopa kriminala na finskoj zemlji ! Blizu luke je predivna Uspenska katedrala,kopija one čuvene u Petrogradu.Ipak, više me zanima da obiđem protestantsku Taivalahti crkvu poznatu pod imenom – Crkva u steni.Ona se nalazi u urbanom delu grada. Enterijer je neverovatan, kružnog je oblika i stenje je oblikovano tako da stičete utisak kao da je nebrušena priroda. Na ulazu vas, pored ostalog, dočekuju religiozne poruke na papirićima, na raznim jezicima sveta. Da li slučajno ili ne- poruka na srpskom i hrvatskom se ne razlikuje, sem u pismu. U crkvi  se, u momentu mog pohođenja, dešavao mini-koncert Bahovih dela. Evropski posetioci su ga slušali s pažnjom, sedeći u klupama, dok su dalekoistočni škljocali aparatima ‘sve u šesnaes’, a muslimanski bogobojažljivo i zbunjeno posmatrali ovo čudo od objekta.

  Nisam mogao da ne obidjem čuveni  Olimpijski kompleks u centru Helsinkija. U čijem sastavu  je i stadion ”Fin Air” gde je baš te večeri igrao naš fudbalski prvak ”Partizan” sa finskim ”Helsinkijem”. Mi često govorimo o srpskom gostoprimstvu, a zamislite kakvo je onda finsko. Moj domaćin mi je spremio to iznenađenje-karte za utakmicu Lige šampiona. Sam meč je bio osrednje posećen,a dobro su se čuli i ”grobari” na ograđenim tribinama. Rezultatski rečeno – nije bilo nikakve napetosti,jer je naš tim na samom početku poveo golom Klea, tako da sam ja mogao više da pratim atmosferu na tribinama. Nigde bačenog papirića, nema psovki i razularenog ponašanja, sem jedne grupice domaćih navijača koja peva na finskom i  dobacuje nekoliko puta, kao poseban garnirung, psovke na srpskom. Niko se zbog toga ne uzbuđuje. Na poluvremenu šetnja po lepom novom stadionu donosi mi još jednu potvrdu teze da je ovdašnji narod, sem kad se napije, izuzetno civilizovan.I posle kraja meča stadion će već posle 15- 20 minuta biti pust.Neki odlaze u grupama, a većina pojedinačno,u, za ovakve prilike, okrepljujućoj tišini. Međutim, čujem i da  je publika mnogo zagriženija na hokojaškim utakmicama, a to je njihov nacionalni sport.

   Uzimamo noćenje u hostelu unutar čuvenog Olimpijskog stadiona gde su daleke 1952. godine održane Letnje olimpijske igre kada je baklju upalio atletičar Pavao Nurmi.58 godina posle stadion izgleda kao nov. A u samom hostelu uglavnom mladi ljudi iz celog sveta. Jednu Italijanku i jednu Kineskinju,koje sede zajedno, pitam kako im se ovde dopada. Obe odgovaraju ko jedna:- Mnogo nam se ovde sviđa,jer je veoma različito od zemalja iz kojih smo došle.

I ja to potvrđujem. Ovde je skoro sve različito od mog zavičaja,Srbije.Jedino nije ljudski duh. Primećujem da moj domaćin dugo sedi na terasi iako se bliži ponoć, a znam da nije pušač.Izlazim napolje i preda mnom se dešava najveće čudo koje sam sreo u Finskoj.Nije pala noć! To jest na obodima neba polutama nalik na  naš pozni sumrak, a na sredini neba pruga svetlosti! Pitam domaćina nesigurnim glasom:

– Jesu li to bele noći?

-Ne,-odgovara on- one su ovde bile krajem juna i početkom juna.Ovo je polarna svetlost. Leti nemamo noć, a zimi nemamo dan.

Oh,kako je to veličanstveno! Aurora  borealis! Apsolut prirode! Odmah se prisećam dela ”Kod Hiperborejaca” Miloša Crnjanskog gde glavni junak teži da iz večnog Rima pobegne ka večnoj polarnoj svetlosti. A neko je napisao da je polarna svetlost još jedan materijalni dokaz postojanja Boga. Taj trenutak je bio klimaks mog uzbuđenja.Ipak, usudio sam se da izreknem još jednu svoju želju,koju će mi moj finski prijatelj ispuniti: dosezanje tačke polarnog kruga.

       U   Beogradu

      17.9.2010.                          Rastko   Jevtović 

 

Putopis napisao Rastko Jevtovic