Eh taj Beč. Od kad ne moramo da skupljamo more papira za vizu, odjednom nam se veoma približio. Ili on nama, ili mi njemu, ne znam ni sam. Tamo se čovek oseća kao kod kuće- gomila prodavnica kojih je vlasnik “naš čovek”, na ulicama se čuje naš jezik, u prodavnicama rade naši ljudi. Neverovatno. Ali neka, lepo je biti kod kuće, samo u potpuno različitom okruženju

Slobodno mogu da kažem da u Beču ima mnogo toga za videti i mnogo toga za doživeti. Grad, uostalom kao i svaki drugi, treba doživeti iz drugačijeg ugla, a ne iz ugla onog pravog turiste koji ima kačket na glavi, sunčane naočare na očima, oko vrata mu visi fotoaparat sa velikim objektivom a u ruci drži Lonely Planet-ov vodič, i šta radi? Jurca od mesta do mesta koja su u vodiču spomenuta i štiklira jedno po jedno, u sebi govoreći "Vid’o… vid’o…" E pa ja nisam jedan od tih, i ne volim da jurim od Schonbrunna do Kertner i Mariahilfer ulice, pa do Stadparka, zatim u Prater, Museumsquartier i do Mozartovog spomenika, da kupim mozart kugle i probam sacher tortu i kažem Jeeeee, ja sam doživeo Beč! Nisam. Mislim jesam, ali ne dovoljno.

Ono što me raduje je što kada odem u Beč imam gde i da obitavam- brat se odselio tamo u potrazi za poslom i boljim uslovima za život, tako da mogu polako, natenane da šetam ulicama, otkrivam skrivena mesta i pasaže koji su mi uvek upadali u oko, znate oni pasaži koji se pojavljuju na svaka dva metra kada šetate velikim, glavnim ulicama. Uvek sam želeo da znam šta se tamo skriva, pa sam ušao u, doduše samo jedan pasaž i otkrio simpatične radnjice sa ručno rađenim predmetima poput sveća, unikatne odeće, figurica itd. Bio je tu i jedan maleni restoran, i još nekoliko prodavnica sportske opreme. Taj se pasaž na kraju širio i širio i konačno izašao na ulicu paralelnu onoj iz koje sam ja došao. Sa druge strane mir i tišina, ne toliko gužve i saobraćaja, ne toliko ljudi oko mene. Poptuno drugi osećaj. Verovao sam da se, ukoliko tom ulicom nastavim pravo pa samo skrenem levo u pasaž, da ću se vratiti nazad na Mariahilferstrasse. Nije bilo baš tako. Taj pasaž bio je zatvoren sa druge strane, a u nemu se nalazio jedan trgić međ zgradama, i osetio sam se kao na moru.. samo su palme falile, jer pod nogama je bila kaldrma, nekoliko restorana iz kojih miriše na plodove mora, a plavi karirani stolnjaci definitivno daju notu mediterana. Ti su pasaži sasvim sigurno nešto što ću, prvom sledećom prilikom, malo da istražim, jer ne dešava se Beč samo na Mariahilferstrasse, nego i tamo, samo malo iza
Bilo je tu još nekih nelogičnosti, bar za mene, novajliju u tom gradu. Nisu to nelogičnosti, nego normalne stvari, samo mi još tome nismo dorasli, pa se osećamo poraženo kada dođemo do kontejnera želeći da bacimo smeće. A kontejnera kao vagona na vozu- bar 10! I šta sad? Jedan je za plastiku, jedan za staklo, jedan za organsku hranu, pa jedan za papir, onda jedan za odeću.. zamislite, za staru odeću! Na njemu je pisalo Leute fur Leute, iliti People to people. Svaka im čast. Ja sam sa svojom vrecicom smeća stajao ispred niza kontejnera, gledajući gde ona pripada. I na kraju sam je vratio kući, sramota me je bilo samog sebe. Kasnije tog dana, objašnjeno mi je bilo šta mi je bilo činiti. Zato, jedan savet, uvek pitajte PRE nego što želite da ispadnete vredni ili pametni 😉

Eto to su tako ti neki interesantni momeni sa mog jednog, veoma kratkog putovanja u Beč.. beše krako ali slatko Al biće i na duže.

Putopis napisao Aleksandar Savic