Kada se govori o obilasku sveta i njegovim lepotama, obično se misli na Daleki istok, ili na krajnji, jedva zamislivo dalek jug naše Planete, ukratko, na područja koja nude našem oku mnogo šta zamišljeno, samo u snovima viđeno. A u (nemarnom) zaboravu ostaje, na veliku žalost i štetu, ono što je mnogo bliže nama ovde, na ovim geografskim širinama, do čega se, naravno avionom, može stići za jedan dan.

 

 

To su, između ostalog, Azorska ostrva smeštena, svih devet „komada", koliko ih ima, usred Atlantskog okeana. Ekskluzivna su to staništa – i zbog nesvakidašnje divote, a delom i zbog izvikanosti – ali ekskluzivnost vuče sobom i cene koje su razlog da mi odavde ređe putujemo na popularne Azore. Doduše, grupa naših parlamentaraca već duže vreme se sprema da otputuje u posetu Portugalu (ako već nije otputovala), čijoj zemlji pripadaju ovi atlantski biseri, no veliko je pitanje da li će ih neko od domaćih odvesti čak u taj – nazvaše ga – evropski raj.

– Nisu sva ostrva jednako velika ili mala, broj devet označava izvesnu gradaciju, no sva su beskrajno lepa i egzotična – kaže naš domaćin Augusto. – Sva imaju čarobne plaže sa, doslovno, pozlaćenim peskom (razume se, govorimo o izgledu, nemojte slučajno kopati po njemu!), a istovremeno sva nude beskrajne šetnje koje vode u zaborav. Ne, nema tamo uobičajenih staza, tamo podlogu za šetanje čini cveće kakvo sigurno niste videli. I kakvo je ne samo čarobno lepo, nego i vrlo mekano i udobno, tako da na svakom delu cvetne staze, uz sam njen ivičnjak, možete na kratko ili dugo da prilegnete i malo odspavate ili odsanjate!

Po priči koja neće zaobići ni jedno posetilačko uho, turističko, naravno, pošto su domaćini presiti legendi o dešavanjima na njihovim ostrvima, u mašti ćete sagledati, baš tu gde ste legli, mladu devojku toliko duboko utonulu u san, da izgleda kao životom napuštena. I onda, iznenada – sada moramo pomalo da se podsetimo na Andersenovu „Trnovu Ružicu" – nailazi ON, na belom konju dobro naviklom da jezdi cvetnim stazama. Pošto konji ne ljube ustima, odnosno njuškom, jezik zagonetne životinje dotakao je obraz usnule devojke i gle čuda: začas je pored nje, probuđene i sveže, ležao momak lepši od svih božanstava ovog i onog sveta i blistava budućnost širom im je otvorila vrata.

Augusto tvrdi da se u svakoj izletničkoj grupi nađe po neki curetak od 12 do 50 (!) godina, koji koristi cvetni ivičnjak da, kao bajagi u šali, prilegne malo. A bilo je tu i dosetki: jednoj je prišao prijatelj iz iste grupe (istina, u ljudskom liku), jezikom joj dotakao obraz, podigao je i… dalje su pošli jedan uz drugog.

Posle nekoliko dana predusretljivom i maštovitom azorskom vodiču stigla je vest da je „onaj par bogom nagrađenih turista" zajedno krenuo u svoj novi život!

– Još jedno obaveštenje – veli nam Augusto na rastanku. – Priče o uspavanim lepoticama i belim konjima mogu se desiti ama baš na svakom mestu devet azorskih ostrva. Po lepoti i sreći koju donose ljudima, svi su jednaki!

Autorka: Nada Mijatović
Izvor: Danas,B92

Izvor: B92 PUTOVANJA