Reportaža: Dani u Albaniji

Četrdeset i pet godina vladavine Envera Hoxhe zacementiralo je Albaniju u okviru njenih granica, a ostatak svijeta joj je postao nedostupan isto koliko i ona njemu

Četrdeset i pet godina vladavine Envera Hoxhe zacementiralo je Albaniju u okviru njenih granica, a ostatak svijeta joj je postao nedostupan isto koliko i ona njemu

Cigar, cigar, cigar, viče dječak prilazeći autu netom nakon što zastajemo na prvom semaforu u Albaniji. Tek što smo prešli crnogorsko-albansku granicu, pod prelijepim Skadarskim jezerom, i uzbuđeno zakoračili na sjeverno tlo zemlje, nailazimo na naselje – romsko. Ispred okolnih baraka u raspadu, žene prostiru veš, mladići se kartaju, stariji bulje ispred sebe čekajući da se nešto dogodi… Pretpostavljam da je dječak prethodno tražio novac, ali sliježući ramenima pružam mu jednu Marlboro cigaretu; leke, albanske dinare, još nismo uspjeli razmijeniti. Jedna ga očito ne zadovoljava; naslonjen na prozor viče i, pokazujući u pravcu kutije, traži još. Pridružuju mu se ostali dječaci i gurajući se jedan preko drugog otimaju se za drugu cigaretu. Najbučnijem je otprilike šest godina. Na moje odmahivanje glavom ne obraća pažnju. Uvlači se gotovo cijelim tijelom kroz prozor i stavlja ruku na kutiju. Pokušavam ga zaustaviti, ali obje strane prozora odjednom okružuju djeca, trgajući cigarete. Moje mišljenje po pitanju lične imovine ih više uopće ne zanima. Uzimaju sve što im je nadohvat ruke. Pošto se susprežem da im zgnječim ruke zatvaranjem prozora, brže-bolje skrivam ostale stvari. Gledajući me puni bijesa, udaraju haubu. Policajac na obližnjem mostu uređuje saobraćaj… Desno je skretanje za Kruje, prvi grad na našoj mapi obilaska zemlje. Prolazimo zeleno svjetlo s mlazovima pljuvačke na licu.

Stereotip zaostalog

"Idete u Albaniju?! Posao? Rodbina? Euh…?", bila su pitanja većine osoba kojima smo najavljivali odlazak u blisku nam državu Albaniju. Začuđenost tek slijedi nakon prostog odgovora: ljetovanje. "Odmor u Albaniji? Šta ćete tamo, pobogu?" Prirodne ljepote, historijska kompleksnost, kulturna autentičnost, upoznavanje drugog i drugih… Zaista, pobogu, zašto Albanija?! Pitanje nije ništa manje značajno, apsurdno i protkano predrasudama negoli "zašto Bosna i Hercegovina". Ovu potonju zaslugom ratnih okolnosti još uvijek prati oznaka "nepovjerljivosti" a na put navodi tek putnike dobronamjernike kojima svakako trendovi nisu diktat razotkrivanja introvertnijih područja. Za Albaniju, koja se isto toliko trudi od pada komunizma da postane poželjna destinacija, dakle, važe ista pravila. Neosporno je – četrdeset i pet godina vladavine Envera Hoxhe zacementiralo je Albaniju u okviru njenih granica, a ostatak svijeta joj je postao nedostupan isto koliko i ona njemu. Međutim, nije samo višedecenijska nepristupačnost odredila zazor prema ovoj zemlji. U onom upornom "dobro, ali…" koje iščitavamo na licima naših sugovornika i nakon numerisanja na stotine i nama samima nepoznatih razloga odlaska, očito je da je sumnjičavost prema Albaniji negdje drugo… I, nažalost, manje ili nikako ne svjedoči o njoj, već daleko više o kulturološkim stereotipijama i uvijek zlokobnom osjećaju superiornosti stanovnika bivše Jugoslavije prema "zaostalim" susjedima. Ružna, prljava, zatvorena, nerazvijena, siromašna, bijedna… Nemalom broju, da pojednostavimo – gluposti, koje smo čuli iz usta naših sugovornika, dodatno doprinosi i opisna karakteristika na web-stranici Ministarstva vanjskih poslova BiH: "povećani rizik, nesigurnost, oprez na putu, pažnja na privatne stvari…" I to je sve što smo u ovoj zemlji mogli pred odlazak saznati o boravku u Albaniji, uključujući i neuspješno obilaženje knjižara. I sve ono u što se, izuzev male početne nezgode koja se može dogoditi bilo gdje, nikako nismo mogli uvjeriti.

Tunga tiet, moj dashuri

U nezainteresiranost policajaca, poput gore pomenutog, pak jesmo: na cestama, koje su većinom u fazi obnavljanja ili izgradnje, prosto ih nema. Taj manjak kontrole očito je odredio kodekse ponašanja vozača – voze kako im je volja, i obaziru se jedni na druge tek ako ih alarmirate. Dakle, vozač može voziti ravnodušno i posred ceste, sve dok mu neko ne zatrubi. Bez mnogo nerviranja, sklonit će se ustranu. Čudno – ali tako su napravili vrlo uređen saobraćaj. Pojedini nam ipak sa žaljenjem objašnjavaju da saobraćaj remete dijasporci, koji svakog ljeta preplave Albaniju i koji su "vani – mirni kao bubice, a ovdje – divljaju". Drugi opet tvrde da je razlog tome što se s policajcima možete dogovoriti sve "uz nekoliko leka". Kako god, s ciljem da preživimo na cesti, prilagodili smo se pravilima vožnje i vozili kao i svi – brzo. Stoga, kada nas je jedne prilike zaustavila patrola, nelagodno smo se smješkali ubjeđeni da za strance važi "malo više leka". Policajac je ljubazno uzvratio na albanski pozdrav "tunga tiet" i upitao nas da li znamo gdje idemo. Nakon što smo mu na mapi ukazali željeno mjesto, objasnio nam je detaljno najlakši put. Zahvalili smo se, iščekujući da sada uslijede – sankcije. Policajac je i dalje razvlačio osmijeh. Mi smo i dalje čekali. I uradili nešto što pri zdravoj pameti ne bi ni u matičnoj zemlji – izvinili se za brzu vožnju. Pojas. Svjetla na farovima. Šta god. Još uvijek smo čekali. Policajac je mahao rukom.

Da nam se slično nije ponovilo s običnim građanima, vjerovali bismo da se radi o slučajnosti. Ali, ljubaznost i dobrodošlica Albanaca smještena je tamo gdje nije ni tražena. Tako je vrlo brzo prvi "topli" dodir s Albanijom nakon prelaska granice pao u zaborav. Da li zato što se raduju bilo kom vanjskom posjetiocu, pojedini nam nude pomoć ili informaciju kada sami, iz nekog razloga, ustanove da nam je potrebna. Osjećaj ih uglavnom ne vara… Nadležni organi se baš i nisu potrudili da smjernicama olakšaju putokaz. Kroz većinu naselja prolazimo bez da uopće znamo kako se zovu niti gdje se tačno nalazimo. Tako važi i za Kruje, do kojeg, i pored toga što je čuvar čuvene tvrđave Skender-bega, vodi komplikovan put.

Nacionalno jedinstvo

Grad je smješten na vrhu planine i čini se gotovo kao da je uklesan u stijene. Penjući se uz vijugave ceste grada, ne mogu da se otmem impresiji da će se svakoga časa sva infrastruktura, a i mi s njom, srušiti u ponor… Subota je večer i jedva se probijamo cestama. Svi trube, viču, hodaju uzduž i poprijeko, gore i dole, auti jedva mimoilaze jedan drugog, ono što je jednosmjerno istovremeno je dvosmjerno… Albancima univerzalna pravila služe samo kao mjera da naprave sopstvena, pomislit ću tu večer kao i nebrojeno puta tokom putovanja. Iako iz nekog razloga tražimo jezgro čaršije, brzo shvaćamo da je centar – sve. Estetika je haotična, nove višespratnice miješaju se sa starim, otomanskim dijelom grada, sve je nabacano jedno povrh drugog… Kada konačno pristupimo vrhu grada – visoke prelijepe stijene i divlji makadam nas upozoravaju da ne možemo dalje – vidimo ono što mu i priliči: balkon Jadrana. Kažu da je grad na tolikoj uzvisini da katkad oštro oko može doseći do daleke obale mora, udaljene dvjestotinjak kilometara. Mi ga ne vidimo, ali pred nama se pruža nepregledan svjetlucavi horizont… onaj koji je stanovnike Kruja pretvorila u zaštitnike albanske državotvornosti. S tog mjesta je Gjergj Kastrioti, koji je nakon djetinjstva i mladosti provedene na Porti u Istanbulu svojim vojničkim vještinama zaslužio titulu Skender-bega, povratkom u rođenu zemlju branio punih dvadeset pet godina Albaniju od Otomanskog carstva. Ne samo da će se insurekcija upisati u povijest kao jedna od najupornijih bitaka protiv moćne imperije, već će u svijest Albanaca usaditi korijene o nacionalnom identitetu. Tako je početkom borbe za nezavisnost organizirao susret plemenskih vođa u gradu Lezhe na kojem su se svi dogovorili da zaborave svoje razlike i stvore front jedinstva. Albanci njegovim imenom, Skender-beg pivom, konjakom, vinom, nazdravljaju dobro zdravlje i dug život…

Posljednja noć u celibatu

Dok obilazimo Kruje noću, do nas dopiru zvuci albanske narodne muzike. Odlazimo u tom pravcu. Na mjestu ruševine, između dvije zgrade, nailazimo na – kolo. Na jednom od balkona, visi tranzistor. Plesači izlaze i ulaze unutar kruga okruženi klupama na kojima s jedne strane sjede djeca, a s druge starije žene u crnini, kosa pokrivenih bijelim maramama. Sjedamo na kraj jedne od klupa, krišom se miješajući u gomili. Pratimo ostale – svako malo ustajemo, odgovarajući na rukovanje osoba koje redom obilaze klupe. Mlađe osobe shvataju da smo uljezi. Prilaze nam i ljubazno pitaju ko smo i šta smo. Svečano obučen dječak s tacnom obilazi goste. Na jednoj strani su cigarete, na drugoj bonbone. Sliježući ramenima, biram – cigaretu. Susjed mi objašnjava da bi, pošto sam žensko, trebalo biti obratno. Izvinjavam se i vraćam je, ali odmahuje glavom dajući mi do znanja da je to samo tradicija. Pitam: "Je li svadba?" Nije. "Vjerenički ritual, posljednja noć u celibatu. Svadba je sutra." Mlada je kući, sa svojima, dok su prisutni samo prijatelji i porodica mladoženje. Vremenom s nekolicinom mladih odlazimo na drugo mjesto, na piće valjda. Čini se da im je dosta tradicije za večeras. Većina njih su emigranti, koji su došli ovdje tokom ljetnog odmora. Dok se spuštamo niz Kruje, govore nam kako ovdje nema posla i kako sve veći broj mladih odlazi vani, na bilo koji način. Albaniju je u posljednjih dvadeset godina napustilo 1,5 milion stanovnika, i tako se samo pridružilo staroj dijaspori, raširenoj po cijelom svijetu, najčešće Italiji i SAD-u. S mladićima se sporazumijevamo pretežno na talijanskom, najčešće korištenim stranim jezikom u Albaniji. Kad konačno stižemo u podnožje grada, vozač, mladi Krujanin, koji nije kao i njegovi prijatelji uspio napustiti zemlju, skreće lijevo. Prolazeći kroz uski put opasan grmljem, čujemo muziku i glasove. Pomišljamo kako smo najvjerovatnije dovedeni na dernek. Naši domaćini nas uvode u dvorište: pred dvije uređene dvospratnice nailazimo na još jedno kolo okruženo publikom na klupama. Okrećemo se upitnog pogleda prema mladićima. "Još jedan vjerenički ritual?!" "Da", kimaju glavom smijući se, "ovaj put – raskošniji." Pred ulazom nas dočekuje otac mladoženje i još nekolicina postarijih muškaraca. Čestitamo im, a potom se častimo cigaretom i bonbonama. Pronalazimo svoje mjesto na klupama, dok nas svi redom značajno promatraju. Preko puta primjećujem opet starije žene u crnini, s bijelim maramama. Naši sugovornici objašnjavaju da su to majke plača, udovice. Uživam u njihovoj nedoumici na licu dok razmjenjuju mišljenja o tome koje su religijske pripadnosti.

Multikonfesionalni sklad, ali pravi

Već tada počinjemo shvaćati da je dogovor sklopljen u gradu Lezhe i pored snažnog prisustva bizantinske kulture, četiristo godina Otomanskog carstva, balkanskih ratova tokom kojih su teritoriju htjeli prisvojiti Bugari, Srbi, Grci, preko talijanskih aspiracija na albansku kulturu do jugoslavenskih težnji ka pripajanju Albanije kao sedme republike, uspio opstati. Historija naravno pamti svoje sukobe, nijanse, boli i svađe, ali historija našeg malog puta kroz Albaniju nas je svakoga časa vodila ka uvjerenju da se sklad albanske društvene različitosti uporno čuva upravo na temeljima njihovih uzajamnih poštivanja. Džamije i crkve kohabitiraju jedna s drugom u tišini, ne čuje se niti ezan niti zvono, dok se, kako saznajemo, klerikalni predstavnici pojavljuju tek kao promotori patrijarhata ili religijskih dogmi a nikako nacionalnog identiteta. Posljednji put kada se glas sveštenika čuo u javnosti bilo je tokom nedavne javne polemike po pitanju gay prava: modernizacija političke platforme premijera Saliha Berishe naišla je na njihovu osudu. I to je, takoreći, sve. Remzi Lani, direktor Albanskog medijskog instituta kojeg susrećemo u Tirani, pokušat će nam objasniti da su radikalne islamske struje iz Irana i Afganistana pojačale svoj utjecaj posljednjih godina ali "da im to nije uspjelo" jer je država marginalizirala utjecaj religijskih vođa. Nisam sigurna zapravo gdje završava sekularizam a nastaje prvenstvo zaštite albanskog identiteta, ali teško smo mogli sakriti blagu zavist prema njihovom nekonfliktnom konfesionalnom suživotu. Bez obzira što su političke i historijske prilike obje zemlje apsolutno neuporedive, mjerilo bh. razvoja sukladno ocjeni je li "iznad ili ispod Albanije" u pojedinim eurointegracijskim pitanjima prizemno je koliko i naša nesposobnost da uvidimo iluziju sjaja nekadašnje kulturne superiornosti, pogubnosti inih nacionalizama i vizije o jedinstvu kao uvjetu napretka. U poređenju s Albanijom, bosanskohercegovačko društvo koje pušta da njim dominiraju radikalni i nedobronamjerni politički i vjerski ideolozi, može biti samo multi-nacionalističko.

Šifra Marenglen

Putujući Albanijom, zemljom koja je "kao BiH ostala bez liberalizacije viznog režima", kako nam uzvraćaju njeni stanovnici pri spomenu našeg porijekla, suočavamo se s tipičnim "tranzicijskim" elementima: novoizgrađene veleljepne rezidencije nadomak poluruševnih kuća, autoputevi u izgradnji, benzinske pumpe na svakih sto metara, luksuzni restorani pred kojima djeca prodaju žive zečeve… Koliko god se čini da žive neki svoj albanski podivljali kapitalizam, toliko se ne možemo oteti utisku da će ga prevazići daleko prije negoli BiH, upravo jer ga, pored visokog stepena korupcije i kriminala, ne stimuliraju dodatno i međunacionalni konfliktni interesi. Albanci na svakom koraku nedvojbeno poručuju da je cijena ekonomskog patriotizma naklonjenost "velikim silama". Gotovo na sve i jednoj kući, zgradi, benzinskoj pumpi, gradilištu, trafici, kontejneru, praonici auta – kojih ima koliko i granapa – vijori se obavezno, pored albanske, američka, EU i NATO zastava. Nedaleko od njih, nerijetko u kakvom žbunju, primjećujemo nekadašnje bunkere, paranoidni relikvij vremena kada se strahovalo od mogućeg napada tih istih "velikih sila". Navodno ih ima 400.000 širom zemlje. Uskoro će početi njihovo rušenje. Prizori proamerikanizma me neprestano podsjećaju na Kosovo u vrijeme proglašenja nezavisnosti u februaru 2008.

"Albancima je muka od Hoxhinog perioda i zato ideja o velikoj Albaniji dolazi prvenstveno s Kosova. Ovdje više uopće ne čujete o tome, jer im ta ideja nije donijela ništa dobro. Kosovski Albanci žive potpuno drugu stvarnost i Albanci iz Albanije su toga vrlo svjesni. Bez obzira što je većina nakon toliko godina umislila sebi ono u što ih je Hoxha uvjeravao, da su direktni potomci Ilira te da su stoga najstariji evropski narod i superiorni u odnosu na druge, Albanci sve više napuštaju staromodne ideje o savršenoj naciji jer vide da nisu, da su u zaostatku i žele ih pošto-poto prevazići", objašnjava nam Remzi Lani. Četrdeset pet godina komunizma je naravno uspjelo u potpunosti marginalizirati religiju, daleko više negoli je to bio slučaj u socijalističkoj Jugoslaviji. Antireligijsko djelovanje posebno je ohrabrivalo kršćane i muslimane, da mijenjaju imena djece kako se ne bi prepoznavali po tome. Hoxha je ostao Enver, ali drugi su savjetovani da biraju poželjna imena sa zvanične liste, bilo ilirskog značenja, bilo svojevrsne hibride revolucionarnog predznaka. Tako je cijela jedna generacija dobila izmišljena imena poput, recimo, popularnog Marenglen, spoj Marksa, Engelsa i Lenjina.

Bunkerska parodija

"Albanci nisu baš veliki vjernici. Mislim da radi toga nema toliko sukoba, vjera je više simbolička, tradicionalna, i upražnjava se po potrebi. Zato se Albanci, konfesionalno, stalno miješaju, većina uopće ne zna koje je pripadnosti", reći će nam jedna profesorica francuskog i engleskog jezika, naš domaćin na jugu, u jednom od najljepših albanskih gradova, pod UNESCOV-om zaštitom, Gjirokastri. Objašnjava nam da je ona bektašija – pripadnica sufijskog reda koji su po religijskoj pripadnosti druga najveća zajednica, poslije sunnita u Albaniji – ali da njena djeca idu u evangelističku crkvu. Iz pristojnosti ne tražimo detalje. Dok sjedimo na balkonu njene porodične kuće na, uistinu, "najvišoj čaršiji na svijetu", kako je egzaktno opisao Ismail Kadare svoj rodni grad, naša sugovornica nam pokazuje mjesto gdje se iznad nove kuće poznatog pisca nalazi porodična vila Envera Hoxhe. Danas je pretvorena u etnografski muzej. Sve kuće su orijentalnog stila, građene čuvenim gjirokastrijskim kamenom. Dok razgovaramo o problemima s kojim se suočava Albanija, gazde kuće – stariji gospodin i gospođa – prinose rakiju za stol. Pitamo ih da li je život bio teži nekada. "Život je imao svoje prednosti tada", govori starija žena, dok naša sugovornica prevodeći dodaje opasku da je njen suprug "bio važan Hoxhin čovjek u Gjirokastri". Suprug ne priča mnogo o tom vremenu, tek toliko da kaže da je "sve što je rađeno bilo u skladu s tadašnjim zakonima". Pomišljam kako se i Adolf Eichmann na sudu branio istim argumentima. "Kad sam bio mali, bojali smo se da će doći po oca. Berlinski zid je pao i nova vlada je počela praviti čistke. Ali nisu." Njegova supruga se s podsmijehom i tiho prisjeća kako je Hoxhin komunizam polako postajao parodičan. "Sjedili bismo na nastavi i odjednom bi zazvonilo na uzbunu. Učiteljice bi govorile: ‘Napad, napad!’, a mi bismo svi trkom preko vrata krenuli ka izlazu da se sakrijemo u najbliži bunker. Čekali bismo satima, zbijeni jedni pored drugih, ali, naravno, nikada se ništa nije desilo." "Svi znaju šta se događalo, ali niko ne poteže priču o tome. Nema historijskog revizionizma te vrste, iako mislim da ćemo se jednom morati u javnom diskursu suočiti s tim i izvući strahove", objasnit će nam Remzi Lani. Istina, koga kod da pitamo o tom vremenu, sliježe ramenima, ćuti… Suveniri s Hoxhinim likom nude se turistima na prodaju. Pitam se zašto bi neko u svojoj kući držao čašu sa slikom osobe koja je kriva za progone, ubijanja, zatvaranja, mučenja i uskraćivanja temeljnih individualnih sloboda? Zato što su Albanci svjesni da ih samo ono što ih je razdvojilo od svijeta može iznova njemu približiti? Što se za spomen Albanije, koju je decenijama izolirao od ostatka svijeta, veže samo njegovo ime? Sada kada Albanija razotkriva svoj veo, Hoxha je zaista potpuno nebitan lik.

Berat – Grad hiljadu prozora

Čast svim gradovima koje moj putnički CV pamti, ali Berat je grad najčudesnije estetike koji sam ikada vidjela. Zbog kuća orijentalno-mediteranskog stila koje se s obje strane rijeke nižu duž stijena zovu ga gradom hiljadu prozora. Stari ilirski zid mu daje životni vijek od 2.000 godina a različite građevine svjedoče o višestoljetnom suživotu raznih religijskih i kulturnih zajednica. Gradom dominira tvrđava Kala u kojoj se nalazi posebna čaršija sa svojim kafeima, granapima, sokacima… Ostaci džamija i pravoslavnih crkvi vidljivi su širom tvrđave, dok autohtono stanovništvo stoljećima živi nadomak prelijepih bizantijskih crkvi i gigantske skulpture s likom cara Konstantina. Berat je preplavljen maslenicima, čiji se raznovrsni plodovi mogu kušati na lokalnoj pijaci, uz svježi sir, kajmak, mileram…

Od Tirane do Jadrana – Albanska ljepota poroka

Od svih gradova, najmanje smo se zadržali u Tirani. Iako su mladi ponosni na njen sve brži razvoj, modernizaciju kvartova, popularizaciju noćnog života, Tirana nije najljepše od onoga što se nudi putnicima. Relativno mlad, proglašen je glavnim gradom samo kako bi onomad zbližio i olakšao spajanje sjevera i juga zemlje: počeo se razvijati između dva svjetska rata, u vrijeme kraljevine King Zoga, a dovršio ga je Enver Hoxha čiji ukus za arhitekturu Tirani nije donio ništa dobro. Sada kada se na mjestu poluruševnih zgrada grade nova veleljepna zdanja, Tirana izgleda kao jedno veliko predgrađe grada u koji nikad ne stižete. Mladi ističu Boku, nekadašnji administrativni kvart i sjedište albanskog diktatora, decenijama zabranjen običnom narodu: vrlo brzo nakon Hoxhine smrti postao je glavno mjesto izlaska; svuda su kafići, diskoteke i klubovi. Tirana je, pak, s istočne strane okružena predivnim planinskim vijencima, nacionalnim parkom Dajit, a sa zapadne jadranskom obalom do koje autoputem ne treba ni sat vremena vožnje. Durres, odnosno Drač, jedan je od najstarijih albanskih gradova, u kojem se nalazi nekoliko ostavština iz rimskog perioda. Nedaleko od centra počinje plaža duga četrdeset kilometara. Pješčane dine i toplo more okruženi su novoizgrađenim hotelima, diskotekama, restoranima… Cijene su duplo jeftinije nego u BiH ili na Jadranskom moru. Dok se u Durresu najčešće odmaraju Albanci, turisti preferiraju Serandu na koju su Albanci ponosni: "Da li ste išli u Serandu, kada ćete ići u Serandu, Serandu ne smijete propustiti", pitaju uvijek. Serandu, dakle, nismo zaobišli – leži na Jonskom moru i, pored toga što je infrastruktura još uvijek u izgradnji, okolna brda, stijene, tvrđava i kamene plaže čine je biserom albanske obale.

Autorka: Belma Bećirbašić
Izvor: Dani,B92