Jedan je Tadž Mahal

Priželjkivao sam putovanje vozom kroz Indiju, ali sam ga se istovremeno pribojavao više nego opasnih ameba koje neizostavno nasele crijeva stranaca u Indiji ako progutaju makar i kap vode koja nije flaširana ili prokuhana. Vozovi su najznačajnija prevozna sredstva u ovoj velikoj zemlji, a indijska željeznica je kompanija s najvećim brojem uposlenika na svijetu – zapošljava preko 1,5 miliona ljudi. Putovanje u nižim razredima u kojima se vozi najveći broj Indijaca je neopisivo jeftino, mada mi ni sada nije jasno kako se kondukteri uopće mogu kretati kad od tijela putnika nema gdje ni igla da padne – i to ne samo u kupeima, nego i na hodnicima, u toaletima, na stepenicama, pa čak i na krovovima vagona. Naša prijateljica iz Mumbaija je podržala ideju da osjetimo čari vožnje indijskim vozovima i danima prije puta rezervirala nam je karte u prvom razredu za putovanje od Delhija do Agre. Moja bojazan da u košnici delhijske željezničke stanice uopće neću moći pronaći platformu s koje kreće naš voz, brzo su odagnali odlična signalizacija i putokazne strelice. Naš peron smo lako pronašli. Prolazili smo pored već prepunih vagona za najjeftinije putovanje – na prozorima nema stakala, postoje samo guste željezne rešetke. Na ulazu u vagone više klase nalaze se nalijepljeni široki papiri velikog formata s isprintanim imenom svakog putnika i brojem sjedišta. Vjerovatno je i to razlog zbog kojeg je kartu za bilo koje putovanje vozom u višoj klasi nemoguće dobiti ukoliko se karta ne kupi danima prije puta. Našli smo naša imena i ušli u vagon u kojem nije bilo kupea, ali jeste užasno drečeći klima uređaj i tvrde sećije presvučene dotrajalim skajem. Iznad glava se nalaze rešetkasti ležaji, na koje se odmah popelo četvoro razmažene djece čiju je zabavu – gađanje ostalih putnika u vagonu nekim čipsom – bezuspješno pokušavala prekinuti njihova guvernanta. Pri tom je njihova očito bogata mama skoro neprestano koristila mobitel, nezainteresirana za mogućnost da, recimo, meni "pukne film" i da ta neodgojena derišta pobacam s rešetke iznad moje glave. No, brzo smo zaboravili na djecu: Belma je na sjedištu pored mene otkrila dvije ogromne crne bube zbog kojih smo se u čitavom vagonu uzbudili samo nas dvoje. Proklinjao sam ideju o sticanju iskustva u korištenju indijskih vozova: panično sam otkrio da uopće ne mogu da predvidim svoju reakciju ako negdje oko sebe – ili, nedajbože, na sebi – ugledam miša, makar i najmanjeg. Krajolik kroz koji smo prolazili svjedočio je o, za naše standarde, nepojmljivom siromaštvu u kojem živi najveći dio stanovništva Indije. Ispred čitavih nizova straćara sklepanih od kartona i dasaka obično se nalaze brjegovi smeća po kojima se igraju prelijepa i razdragana djeca.

Putovanje do Agre po redu vožnje trebalo je da traje tri, ali smo se vozili četiri sata. Jedva sam dočekao da napustimo voz i na peronu smo se sklonili ustranu da bih zapalio cigaretu i pokupio prve utiske o gradu koji zbog Taj Mahala godišnje posjeti od dva do četiri miliona turista. I već na peronu doživjeli smo scenu koju opisuju svi turistički brevijari namijenjeni zapadnjacima koji posjećuju Indiju. Doduše, premijeru smo imali još u Mumbaiju, stojeći ispred Gate of India: tek kada je naš vodič prijeteći zavrištao na dvojicu Indijaca, shvatili smo da nije slučajno što se motaju oko nas. Naime, Belma i naša prijateljica su na sebi imale pantalone i majice bez rukava i upravo su njihove gole ruke bile neodoljivi mamac za dvojicu brka koji su se motali oko nas, pokušavajući da se približe dovoljno da bi u objektiv fotoaparata njihovog prijatelja stali i oni i gole ruke dvije strankinje. A na željezničkom peronu u Agri doživjeli smo još banalniju situaciju: stojimo u ćošku dok ja pušim i dvojica sredovječnih mještana staju na metar ispred nas i počinju buljiti u nas kao da gledaju u čudo neviđeno. Gledamo i mi njih očekujući da će desetak sekundi biti dovoljno da zadovolje svoju znatiželju, ali jok. Nastavljaju buljiti neviđenim intenzitetom, ali nekim čudnim pogledom koji ne budi strah, već samo nelagodu posmatranog. Njihova upornost govori da na raspolaganju imaju sve vrijeme ovog svijeta i stičem dojam da se oni ne bi pomjerili satima samo kad bi i mi stajali na mjestu. Prisjećamo se uputstava strancima iz vodiča koje smo čitali: na njih uopće ne treba obraćati pažnju. Pokušavamo primijeniti preporuku, ali nam to slabo polazi za rukom. Nelagoda počinje da prelazi u nervozu, ne mogu da vjerujem da neko može bez ikakvog povoda i krajnjeg cilja tek tako buljiti u čovjeka. Prekidamo predstavu i u haosu željezničke stanice lako nalazimo Avisovog uniformiranog vozača koji u ruci drži tablu na kojoj je napisano naše prezime.

Na svim putovanjima imam neku urođenu odbojnost spram preporuka namijenjenih turistima da "moraju posjetiti to i to mjesto". Taj osjećaj me ne napušta ni dok se vozimo prema hotelu Oberoi u kojem ćemo prespavati, a koji se reklamira kao "jedinstvena mogućnost smještaja za neponovljivi doživljaj Taj Mahala". U predvorju hotela nas je dočekala ljubazna menadžerica hotela, oslovljavajući nas našim imenima, i posluga koja nam je prvo utisnula one crvene znakove na čela, a onda nas okitila masivnim vijencima od svježeg cvijeća nudeći šampanjac i sokove od cijeđenog voća. Rekla nam je nekoliko rečenica o hotelu, a onda nas dovela ispred zavjese, svečano nas pozivajući da se pripremimo za prizor koji ćemo ugledati. I povukla je konop, zavjese su se razmakle i ispred nas se u punoj veličini ukazao – Taj Mahal. Sebe ubjeđujem da nisam nekakva lirska duša, a pogotovo ne ona koja svoja osjećanja saopćava lako, a pogotovo ih ne čini javnim. Međutim, pred prizorom koji sam ugledao sve skrupule padaju u vodu: u Taj Mahal sam se zaljubio u prvoj sekundi kad sam ga ugledao. Jednostavno, ja ništa ljepše u životu od njega nisam vidio i nikad do tada nisam doživio ni približno slično osjećanje. Do dolaska u Agru riječi Billa Clintona nakon posjete Taj Mahalu – da od sada ljude dijeli na one koji su vidjeli Taj Mahal i one druge – ne shvatam više kao demagogiju maga komunikacije, kao muziku virtuoza namijenjenu uhu domaćina. I s terase naše sobe pružao se predivan pogled na Taj Mahal, udaljen par stotina metara zračne linije. Satima sam kao hipnotisan gledao u njega, pokušavajući da pronađem adekvatno poređenje s ushićenjem koje me obuzelo. Možda se tako osjećaju Židovi čiji sam trans sa zanimanjem gledao pred Zidom plača u Jerusalemu? Ili je to osjećaj istinskih vjernika muslimana kad se nađu na Ćabi? Definitivno, ne umijem opisati magiju Taj Mahala. Ne znam je li ona u tome što se poklapa s vizijama ulaska u Džennet, ili u tome što izgleda kao dvorac iz bajke satkan od najljepše čipke, ili u nevjerovatnoj simetričnosti objekta koju se može skoro fizički osjetiti… Uzaludno sam pokušavao vrijeme do polaska u Taj Mahal prekratiti spavanjem. Svako malo sam ustajao i dugo sjedio na terasi zaljubljeno ga gledajući.

U obilazak Taj Mahala se ide prije izlaska sunca zato što prvi jutarnji zraci najintenzivnije izvode predstavu za oči posmatrača: po kupoli građevine se počinju razlijevati nježne boje – od bijele, roze, žute, zelene… pa sve do tirkiznoplave, kao da se neki nebeski David Copperfield zabavlja s ushićenjem svoje publike. Naravno, Bošnjacima se ni pred Taj Mahalom ne da "sitno samljet": naše jutro je bilo oblačno i tek su škrti sunčevi zraci izvodili skraćenu varijantu predstave koja stoljećima zadivljuje turiste s više milosti oblaka od one koju su pokazali prema nama.

Iz hotela nas nešto prije pet sati ujutru odvode električnim vozilom namijenjenim za golf terene do kapije kompleksa na kojem se nalazi Taj. Indijska vlada je još prije nekoliko decenija uvela strogu zabranu kretanja automobila u prečniku od nekoliko kilometara, da izdušni gasovi iz auspuha ne bi nagrizali Taj Mahal, zbog čega je zatvorena i premještena i obližnja rafinerija nafte. Ulaznica za strance košta oko pet dolara, dok je za Indijce deset puta jeftinija. Sa zanimanjem gledamo strankinju koja se pokušava prošvercovati s jeftinijom kartom. Čuvari su je prokužili, ali ona se ne predaje, kaže da živi u Indiji. On je pita za grad i adresu na kojoj živi, da bi je on nakon odgovora pitao za ime gradonačelnika. Ne zna, i on je šalje da kupi skuplju kartu.

Čekajući na detaljan pretres prije ulaska u kompleks, prihvatam ponudu jednog starijeg u mnoštvu vodiča koji se nude posjetiocima. Duže od 30 godina turistima nudi priču o Taj Mahalu, od prije nekoliko godina i na ruskom jeziku. Ljubazno nas slika s Taj Mahalom u pozadini iz najrazličitijih uglova. Na našu ushićenost reagira kao na prizor kojem je svjedočio u hiljadama prilika. Kooperativan je i preko pravila koja su obavezni poštivati posjetioci Taj Mahala – dozvoljava mi da snimam i u samoj građevini, unatoč znakovima s upozorenjem da je snimanje zabranjeno. Prinosi upaljenu baterijsku lampu zidovima Taja i snop svjetlosti otkriva kako je on, ustvari, ispleten od ko zna koliko hiljada ili miliona komada dragog kamenja.

U nedavno objavljenom zborniku Ka obnovi islamske misli – bošnjačko razumijevanje islama u 20. stoljeću nalazi se i esej Alije Bejtića Ideja lijepog u izvorima islama. Tu sam našao i citiran stav Poslanika Muhameda: "Allah je lijep i voli ljepotu." Ne znam koji su Njegovi kriteriji ljepote, ali ako Šah Jahan ne uživa u onozemaljskoj nagradi za činjenicu da je inspiraciju za spomenik svojoj ljubljenoj našao u islamu, onda… ništa.

Naše ushićenje Tajom prešlo je u neopisivi bijes kad nam je vodič skrenuo pažnju na desetometarsku kupolu. "Ona je nekad bila od zlata, ali su je Britanci, zajedno s vrškom, skinuli i odnijeli." Na licu mjesta sam se zakleo da mene više nikada u životu britanski nacionalni muzeji vidjeti neće. "Pali mi se lampica" i shvatam da su svi oni, kao i pariški Louvre, uostalom, svojevrsne riznice svjedočanstava zapadnog kolonijalnog barbarizma. Upravo on objašnjava i poznate stavove Winstona Churchilla koji je opisivao Indiju kao "užasnu zemlju s užasnom religijom", govoreći o njoj kao o državi "ujedinjenoj ne više od ekvatora." Otuda valjda i pravo britanskim kolonizatorima da stružu zidove Taj Mahala izvaljujući dijamante i kupe i nebrojene sagove neprocjenjive vrijednosti, a sve pod krinkom straha od vazdušnih napada japanske ili njemačke avijacije u Drugom svjetskom ratu.

I da ništa drugo osim Taj Mahala nisam vidio, putovanje u Indiju bi bilo najljepše u mom životu.

Priča o ljubavi

Taj Mahal je jedno od sedam općeprihvaćenih svjetskih čuda koje se nalazi u Agri, gradu u najmnogoljudnijoj indijskoj državi Uttar Pradesh. Izgradio ga je muslimanski mogulski osvajač i car Šah Jahan, kao spomenik svojoj rano preminuloj četvrtoj ženi, perzijanki Mumtaz Mahal. UNESCO je 1983. godine Taj Mahal proglasio spomenikom svjetske baštine, opisujući ga "draguljem islamske umjetnosti i jednim od univerzalno priznatih remek-djela svjetskog naslijeđa". Obično se opisuje kao vrhunsko ostvarenje mogulske arhitekture, stila koji kombinira elemente persijskih, otomanskih, indijskih i islamskih arhitektonskih utjecaja.

U historijskim svjedočanstvima o vladavini Šah Jahana stoji da je imao tri žene, ali da nije imao djece. A onda je jednog dana na bazaru upoznao prelijepu djevojku, Persijku Mumtaz Mahal, koja nije bila nimalo impresionirana njegovom ratničkom slavom i vladarskom moći. Oženio se njom i nije se od nje odvajao čak ni tokom ratnih pohoda. Za 15 godina braka rodila mu je 13 djece, da bi tokom jednog pohoda 1631. godine na porođaju sa 14. djetetom umrla na Šah Jahanovim rukama. Prije nego što je izdahnula tražila je da joj obeća da neće više imati djece, te da joj kao znak ljubavi napravi spomenik "kakv svijet još nije vidio". Šah Jahan je prekinuo ratni pohod na kojem se nalazio, vratio se u Indiju, sahranio svoju Mumtaz na privremenu lokaciju, ne izlazeći zbog tuge pritom mjesecima iz svojih odaja.

Gradnja Taj Mahala je započeta 1632. godine. Trajala je 22 godine, a u izgradnji je angažirano 22 hiljade ljudi. Građen je od najfinijeg bijelog mermera dovoženog s lokacija hiljadama kilometara dalekih, u koji je utiskivano najskuplje drago kamenje i zlato. Preko 1.000 slonova korišteno je za dopremanje blistavog mermera iz Rajastana, jaspisa iz Punjaba, žada i kristala iz Kine, tirkiza s Tibeta, lapisa iz Afganistana, safira iz Šri Lanke, karneola iz Arabije… Sveukupno, 28 vrsta različitog dragog i poludragog kamenja utkano je u Taj Mahal. O gradnji su brinuli i kipari iz Buhare, kaligrafi iz Sirije i Irana, zidari iz južne Indije, kamenoresci iz Baludžistana, lokalni majstori za izgradnju tornjeva… Spomenik je građen na obali rijeke Jamune, južno od gradskih zidina Agre. Zemljište za Taj Mahal mogulskom vladaru ustupio je maharadža Jai Sing, u zamjenu za veliku palaču u centru Agre. Rampa od nabijene zemlje dužine 15 kilometara izgrađena je za transport mermera i drugih materijala. Povorke od 20 do 30 volova su vukle kamene blokove duž rampe na posebno konstruiranim vagonima. Gradnja podnožja i grobnice trajala je 12 godina, a u narednih 10 dovršeni su i minareti, džamija, džavab i Velika vrata. Različite su procjene i proračuni troškova izgradnje, ali se vjeruje da troškovi tadašnjih 32 miliona rupija predstavljaju ekvivalent današnjim milijardama dolara.

Podaci o glavnim projektantima Taj Mahala su prilično magloviti. Baš kao i u slučaju izgradnje sarajevskog ratnog tunela ispod aerodroma koju sebi pripisuje Nedžad Branković, običaji i tadašnjeg islamskog svijeta su zasluge za projektiranje pripisivali mecenama izgradnje objekata, a ne arhitektima i neimarima. No, navodno postoje izvori prema kojima je Šah Jahan osobno učestvovao u projektiranju i nadzoru gradnje Taj Mahala kao ni jedan drugi mogulski vladar u historiji. Ipak, ostala su zabilježena imena Ustada Ahmada Lahaurija i Mir Abdul Karima, kao glavnih arhitekata. Kompleks do danas očuvanog Taj Mahala se prostire na zemljištu dužine 896 i širine 300 metara. Sastoji se od pet cjelina: terase uz obalu rijeke, koja uključuje grobnicu, džamiju i džavab, Charbagh vrtova s paviljonima, Jilaukhana, dijela za smještaj posjetitelja grobnice, Taj Ganjija, prvotnog bazara i odmorišta, do danas sačuvanog samo u dijelovima, te Vrta mjesečine, koji se u terasama spušta do rijeke.

Ni nakon završetka gradnje Taj Mahala Šah Jahan nije prestajao patiti za svojom ljubljenom Mumtaz. Nakon što je njene ostatke prenio u grobnicu u centralnu građevinu kompleksa, odlučio je da na drugoj strani rijeke Jamune napravi repliku Taj Mahala od crnog mermera, u kojoj će on biti sahranjen. No, ideja se, ponajviše zbog ogromnih troškova gradnje, nije dopala njegovom sinu koji ga zbacuje s trona i baca u kućni pritvor. Da bi pokazao koliko je ozbiljan u svojim namjerama, utamničenom ocu na tacni šalje glavu njegovog sina, svog mlađeg brata. Skrhan tugom i ljubavlju za svojom Mumtaz, Šah Jahan ubrzo umire i okrutni nasljednik mu se sveti i mrtvom: daje da ga sahrane u grobnicu manje veličine pored Mumtaz, čime remeti nevjerovatni, neopisivi sklad i simetriju Taj Mahala.

Kako sam otkrio Tagorea

Jedan od najvećih dobitaka moje posjete Indiji jeste otkriće koje mi navlači bijes, ne znam da li više na obrazovni sistem kroz koji sam prošao ili na moj nedopustivi deficit intelektualne radoznalosti. Radi se o tome da sam tek zahvaljujući ovom putovanju i knjigama o Indiji koje mi je iz svoje kućne biblioteke posudio iskusni i načitani kolega Hajrudin Somun otkrio – Rabindranatha Tagorea. Nekoliko njegovih i nekoliko knjiga o ovom indijskom filozofu, književniku, kompozitoru, slikaru… koje sam u međuvremenu pročitao pomogle su mi da spoznam i bolje razumijem kako veličinu indijske kulture, tako i vizionarski humanizam zbog kojeg se divim Bertrandu Russellu. Za ilustraciju onoga sto je mene fasciniralo kod Tagorea, evo dijela njegovog govora koji je održao 18. juna 1916. na Carskom univerzitetu u Tokiju:

"Civilizacija koja nam dolazi iz Evrope proždrljiva je i nametljiva; ona sagorijeva narode koje osvoji, istrebljuje slabe koji sputavaju njen pobjednički pohod. Ta je civilizacija sasvim politička, s kanibalskim sklonostima; ona ugnjetava slabe i bogati se na njihov račun. To je mašina za ugnjetavanje. Ona svuda sije zavist, razdor, ona sve uništava pred sobom. To je naučna, a ne ljudska civilizacija. Njena moć potiče otud što koncentrira sve svoje snage na jedan jedini cilj – bogaćenje, poput milionera koji stiče bogatstvo po cijenu sopstvene duše. U ime patriotizma ona propušta da održi riječ koju je dala, ona bestidno zateže svoje mreže izatkane od laži, ona postavlja gigantske i monstruozne idole u hramovima koje je podigla Dobiti, jedinom Bogu kojeg priznaje. Bez ikakvog oklijevanja proričemo da to neće moći zauvijek da traje, pošto na svijetu postoji moralni suvereni zakon koji važi za zajednice koliko i za pojedince. Nemoguće je da i dalje kršimo taj zakon u ime nacije i da istovremeno računamo da možemo, kao pojedinci, uživati u prednostima koje ona obezbjeđuje onima koji ga poštuju. Ovakvo potkopavanje samog ideala moralnosti utječe najzad na svakog pojedinog člana društva, odvodi ka slabosti i senilnosti, u potaji rađa nepovjerenje i cinizam, uništava i ubija u čovjeku sve što je sveto… To je pobuna protiv zakona Svevišnjeg, a ona može da završi jedino kataklizmom."

Autor: Senad Pećanin
Izvor: Dani,B92