Indija: šta će Holivud?!

Nikad neću zaboraviti pomamu kad se prije jedno trideset i više godina u mom Bijelom Polju prikazivao indijski film Bidai (što je prevedeno kao Rastanak). Film je trajao preko tri sata, pa su išle samo po dvije projekcije dnevno, ali je zato na repertoaru bioskopa kod Vuja i Ilije išao deset dana. A komotno je mogao barem još heftu, jer ni za posljednju projekciju karti po regularnoj cijeni nije bilo ni za lijeka (lakše je bilo nabaviti deterdžent Faks) i mogle su se kupiti samo kod snažnih preprodavaca koji su zaradili više nego na filmovima sa Bruce Leeom. Tokom zagrijavanja za kulminaciju filma kinodvoranom su odjekivali uzdasi izazvani ljepotom, pjesmom i igrom zaljubljenog mladog para. Već od sredine filma počele su se nazirati komplikacije jer, ako me sjećanje dobro služi, njegovi roditelji nisu odobravali brak s "izabranicom njegovog srca" jer je iz siromašne porodice. U posljednjoj trećini filma, kad su započele pripreme za veliko vjenčanje s drugom, bogatom djevojkom koju su odabrali mladićevi roditelji, nije se znalo ko više plače – da li zaljubljeni par na platnu koji se i dalje tajno sastajao ili majke, sestre, dajdžinice, strine, nene i bake (da, i one su bile u kinu, većina po prvi i jedini put u životu!). Ma, šta plač! Dvoranom je odjekivalo ridanje žena, još nije bilo papirnih i zato su sve platnene maramice bile natopljene suzama. Žene su izlazile poslije projekcije podočnjaka otečenih od plača i sjećam se da smo im se ja i moja raja iz sokaka valjali od smijeha, a one su nam ogorčeno odgovarale da smo "nevaspitani". Starije žene iz moje mahale film je i dodatno ganuo, ali i učinio ponosnim, jer su bile uvjerenja, koje nije imao ko da razbije, da se u filmu radi o – muslimanima.

Istu ili još veću pasioniranost od žena iz moje mahale za svoje filmove Indijci pokazuju decenijama. Posljednjih godina indijska filmska industrija koja se pogrešno identificira s Bollywoodom, dijelom smještenim u Mumbaiju, proizvede oko 1.300 filmova, što je za oko 500 više od godišnje holivudske produkcije. Proizvodnja filmova počela je da prerasta u pravu i moćnu industriju sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, mada je tematika bila pretežno religijsko-patriotska. No, pravi bum počinje sa slatkasto-tužnim ljubavnim dramama. Radnja većine filmova se smješta u okvire dobro utvrđenih koordinata: dvoje mladih, prelijepih glumaca se beskrajno vole, ali se njihovoj vječnoj ljubavi ispriječi njegova ili njena porodica, bolest ili nesretan događaj, a posljednjih godina sve češće i kriminalci ili mafija. Uzbudljivi i zavodljivi tok filma po pravilu prekidaju ničim izazvane dugotrajne plesne koreografije glumaca uz muziku koja ubrzo nakon premijere dostiže milionske tiraže prodatih kopija.

Indijsko društvo je, unatoč raskošnoj ljepoti većine Indijaca i Indijki, za zapadne standarde, u javnoj sferi, skoro potpuno aseksualno. Prebirem po glavi i ne mogu da se sjetim da sam tokom mog boravka vidio ijedan zagrljeni ili par koji se drži za ruke, o poljupcu da i ne govorimo. Vjerovatno zato u indijskim filmovima nema seksa, nema golih prelijepih glumica, a o glumcima da ne govorimo. Tokom projekcija filmova u mnogobrojnim kinima koja se nalaze u svim kvartovima svakog grada, pa čak i u slumovima, gledaoci aplaudiraju, pričaju, komentiraju scene, jedu, izlaze, pjevaju… No, svi su mirni kao bubice i u sali se može i muha čuti kad na red dođe scena koja je postala skoro neizbježna u skoro svim novijim filmovima, a koja predstavlja vrhunac erotske napetosti u filmu: "igrom slučaja", prelijepa glavna junakinja odjevena u bijelu bluzu, bez grudnjaka, nekako uvijek se nađe na otvorenom, bez kišobrana, u trenutku kada počne "provala oblaka". I nestašna kiša momački natopi junakinjinu košulju koja se pripije uz tijelo, postane providna i – hop, šta će! – iskoče bradavice. U sali niko ne diše.

Nekoliko dana prije mog puta u Indiju Danis Tanović mi je pričao o indijskoj filmskoj produkciji. Jednom se zatekao u Mumbaiju kod svoje prijateljice, i na Zapadu slavne rediteljke Mire Nair, u trenutku dok je bila na setu svog novog filma. Čekajući je da završi, uzeo je da čita scenarij filma koji se snima. Na jednom mjestu stajalo je "seks", a u zagradi "nacionalno ili internacionalno". Zainteresiralo ga je šta to znači i prilikom prve pauze u snimanju pitao je koleginicu, okruženu s desetak ljudi koji su se motali na setu, za objašnjenje. Po reakcijama svih koji su čuli pitanje shvatio je da je pitao nešto što nije trebao, a Mira je odgovorila da će mu objasniti kasnije. I kasnije mu je objasnila: osamdeset posto indijskih muškaraca nikada u životu svoje supruge ne vide potpuno gole. Bračne obaveze se obavljaju jednostavno zadizanjem raskošnih sarija i to se zove nacionalni seks. A "internacionalni" je ovaj zapadni, koji se danas masovno upražnjava čak i u državi radnje poznatog filma Ljepota poroka velikog Živka Nikolića.

Pošto smo s oduševljenjem pričali o ljepoti indijskih glumica, Danis je ponudio da mi ugovori sastanak, to jest, nažalost, samo intervju s nekadašnjom miss svijeta Aishwaryaom Rai, koja je postala glumica i danas je jedna od najpopularnijih u svojoj zemlji. I, zaista, poslao joj je sms i zamolio da primi njegovog prijatelja iz Sarajeva koji bi želio da napravi intervju. Dao mi je i njen broj telefona, ali isto kao da nije. Naime, kad sam vidio koliko je ona popularna u Indiji – na bukvalno svakom koraku u Mumbaiju se nalaze njene fotografije, od šoferšajbni vozača rikši do jumbo plakata, te kad sam vidio koliko je lijepa, odlučio sam da je ne peglam i ne zloupotrebljavam njeno prijateljstvo s Danisom (Moje iskrene čestitke, gospodine Tanoviću!).

Nisam vjerovao Danisu kada mi je pričao da u Indiji i "obični ljudi" znaju za njega i Ničiju zemlju. No, u suprotno sam se uvjerio u Jodhpuru, starom gradu u srcu države Rajastan. Naime, šetali smo ogromnim bazarom na kojem se prodaje voće, začini, povrće, odjeća, obuća, rukotvorine, suveniri… Shopping je uzbudljiv, prodavci su svi odreda veoma ljubazni i nisu nasrtljivi i naporni kao oni u Turskoj ili Egiptu. No, i ovdje je cjenkanje neizostavno, a ja sam ovu vještinu doktorirao na Tajlandu. Tamo sam shvatio da je sinonim za cjenkanje – bezobrazluk. I da je jedini način da se kao kupac osvetiš bezobraznom prodavcu koji u svakom bijelcu vidi glupog zapadnjaka (kojem kaže i trostruku cijenu stvari koje prodaje da bi mu je uvalio uz popust od deset posto) taj da budeš još bezobrazniji od prodavca. Bezobrazna varijanta mog shoppinga, dakle, izgleda ovako: prodavac kaže da, recimo, divna, ručno rađena navlaka za mali jastučić za sofu košta 800 rupija, na šta ja ponudim 120; na to se prodavac kao uvrijedi i objašnjava da se radi o prvoklasnom materijalu, da su za izradu potrebne desetine sati veza i da će mi je prodati za 600 rupija; na to uvrijeđenost glumim ja i on krene pakovati kao da smo se pogodili za 400; ja kažem da ću platiti 150, a on onda traži 300; onda ja krenem iz radnje, on misli da ja ne znam blefirati i da ću se vratiti nakon nekoliko koraka; kad vidi s kim ima posla, dovikuje da će mi navlaku dati za 250; ja se ne vraćam, samo okrenem glavu i doviknem da je moja zadnja ponuda 200 rupija. I dok prodavac pakuje navlaku, ja tješim suprugu koja godinama ne može da se oslobodi nelagode, skoro stida uzrokovanog mojom trgovačkom vještinom. Njoj je uvijek žao trgovaca od kojih kupujem, a istovremeno joj drago kad ono što ona odabere platimo po upola nižoj cijeni od one koju je ona spremna platiti (i, što je najgore, plati kad god nisam u njenoj pratnji kad trguje) i pritom biti u uvjerenju da je odlično prošla. Naravoučenije: bezobrazluk se ne isplati samo bh. političarima.

Elem, u velikoj radnji s nevjerovatno lijepim prekrivačima za bračne krevete na jodhpurskom bazaru radi i trgovački pomoćnik Ali. Nakon što smo kupili prekrivač koji sad stvarno krasi našu spavaću sobu pitali smo za jednu zanimljivu secesijsku zgradu čiju sliku smo našli u turističkom vodiču Jodhpura. I on je upravo odlazio na ručak i ljubazno se ponudio da nas odvede do nje. Usput nam je pokazivao i druge zanimljive građevine i mi smo ga pozvali da ruča s nama. Prvo je telefonirao gazdi tražeći dozvolu, a onda je pokušao da nam predloži restoran u kojem sigurno ima neki procent od računa koji u njemu napravi svaki turista kojeg dovede. Odbili smo i insistirali na jednom za koji smo u hotelu dobili preporuku, pitajući za restoran s indijskom hranom, ali da je čist. Naručili smo jelo i započeli razgovor. Ali nas je pitao odakle smo i odavao je rijedak utisak čovjeka koji Bosniu ne miješa s Belgijom, kako nam se dogodilo nekoliko puta u razgovoru s indijskim trgovcima. Objasnio nam je da zna i za rat u našoj zemlji, jer je na televiziji često gledao programe u kojima se govorilo o ubijanju muslimana. Pitao sam ga kako ide to sa suživotom u njegovoj zemlji, u kojoj manjina od 150 miliona muslimana živi s 800 miliona Hindusa. Objašnjavao mi je da nije loše, ali da su teroristički napadi u Mumbaiju imali utjecaja i pomalo zahladnili odnose čak i među prijateljima. "Četvorica mojih najboljih prijatelja su Hindusi i ja radim u trgovini čiji je vlasnik Hindus. Poslije napada u Mumbaiju razgovarali smo i oni su okrivljavali islam za terorizam. Ja sam im rekao da je islam kao najbolji automobil, kao Mercedes: ako i takav auto izazove nesreću nije kriv automobil, nego vozač. Shvatili su šta sam htio reći i više mi nisu prebacivali" – ispričao nam je Ali. Oženjen je, živi sa starim roditeljima, ima četvoro djece, supruga, naravno, ne radi, a on mjesečno zarađuje oko 200 dolara: tipični hranilac porodice čiji članovi žive kao i ostali među 400 miliona Indijaca – s prihodom manjim od jednog dolara dnevno. Završio je samo četiri razreda osnovne škole, ali je njegov engleski, kao i kod mnogih, čak i najsiromašnijih Indijaca, odličan. Objasnio mi je da ga je usavršio u trgovini, a i da je jednom skupio novac i išao u Delhi na kurs engleskog. Priča nam da mu je glavni cilj da obrazuje svoju djecu, pa zato plaća lokalnom imamu i privatnu poduku časova vjerskog obrazovanja. Ne znam kako smo došli do filmova, ali sam mu rekao da je davno u Jugoslaviji bio veoma popularan Bidai. Bilo mu je strašno drago, on je gledao taj film kao dijete nekoliko puta. I ne znam kako smo u razgovoru došli do Danisa Tanovića, ali je naš ugled u Alijevim očima porastao momentalno. Nije izdržao, i dok je konobar servirao odličnu chicken tikka mashala, s ushićenjem mu je nešto govorio na hinduu, a ja sam razumio samo da govori "Danis Tanovic" i "No Man’s Land". Pitao sam ga šta mu je rekao i odgovorio mi je da mu je rekao da smo Danisovi prijatelji. I on i konobar su gledali Ničiju zemlju i znaju da je film nagrađen Oscarom.

Djeca, tragična slika indijskog društva

Do putovanja u Indiju, samo su me uslovi u kojima žive djeca u Palestini tako direktno ranila u srce. I dok su direktni krivci za nevjerovatnu patnju palestinskih mališana već decenijama zločinačke izraelske vlasti, uzrok patnje blizu 300 miliona djece je neopisivo siromaštvo u kojem živi ogromna većina ljudi u indijskom društvu.

U parku ispred jednog bazara u Delhiju, prilazi mi dječak. Prelijep je i kao i svi Indijci koje sam vidio, i stari i mladi, ima snježno bijele, pravilno raspoređene zube. S nekakvog kaiša oko vrata visi mu zatvorena drvena kutija. Nudi da mi očisti cipele. Kaže mi da ima 12 godina, isto koliko i moj sin. Jako je mršav, preozbiljan je za svoje godine, licem mu dominiraju crne, krupne, ali strašno tužne oči. Moja nelagoda prvo prelazi u stid izazvan osjećajem neke moje krivice. Tad joj nisam znao uzrok, ali dok ovo pišem i prisjećam se scene otkrivam da bi mogao biti i u podsvjesnoj griži savjesti: mome sinu sam nekoliko sati ranije u Benetonovoj radnji kupio košulju i platio je taman onoliko koliko Nedimov vršnjak, vjerovatno, nikad u svom životu neće moći odvojiti za nju. A onda počinje da me trese i blaga panika: kako da mu dam koju stotinu rupija a da ga ne uvrijedim. Smislio sam i, naravno, pogriješio. Pružio sam mu novac, on se sagnuo da rasklopi svoj sandučić, a ja sam mu rekao da mi ne treba čišćenje. Čini mi se, po izrazu njegovog lica, da je od mene otišao tužniji nego što je prišao.

Po podacima međunarodnih organizacija, u Indiji 55 miliona djece uzrasta između pet i 14 godina radi svih sedam dana u nedjelji po 12 sati u takozvanim sweatshopovima. Rade za bijedne nadnice, u katastrofalnim uslovima, u radionicama za proizvodnju tekstila, tepiha, svile, petardi, cigli… u poljoprivredi. Preko 10 miliona djece su roditelji predali u dužničko ropstvo, nakon što nisu mogli vratiti posuđeni novac kamatarima ili, jednostavno, iznajmljujući djecu. Procjenjuje se da dječja proizvodnja nosi i do 20 procenata indijskog bruto društvenog proizvoda, a tako jeftinu radnu snagu koriste u svojim pogonima i svjetski poznate kompanije kao što su Nike, Swarovski… Svake godine u Indiji od bolesti umre preko dva miliona djece, od kojih 60 procenata u prvom mjesecu života. Godišnje se registrira oko milion otmica djece, koja se prodaju za "domaće potrebe", a oko 270.000 njih je prisiljeno na prostituciju.

Ispred Memorijalnog parka u Delhiju mnogo djece se kreće u grupicama. Presreću strance i prose novac na sasvim solidnom engleskom. Dok supruga malo dalje od mene snima Gate of India, prilazi mi osmogodišnja djevojčica u pratnji dvije mlađe sestre. Ne prosi, nego na dlanu drži dvije kovanice od po jedan euro. Pokazuje mi ih i pita koliko je to rupija, ja joj odgovaram. Zadovoljna je kursom i pita: "Can you change, I can not travel, do not have passport, do not have visas?" Kasnije prepričavam supruzi scenu a ona me pita jesam li joj zamijenio eure. Ibreti se nad mojom neočekivanom okrutnosti, a ja zapadnjačku oholost branim time što me djevojčica uhvatila dok sam još bio bijesan na prodavca sladoleda koji mi desetak minuta ranije nije htio vratiti neki sitan kusur iako je cijena istaknuta na zamrzivaču. Kajem se, ali je kasno. Naučio sam da srdžba što čovjeka uhvati kad ga neko pokuša napraviti budalom ne može biti opravdanje za bešćutnost.

Hrana, od strahovito do nuklearno ljute

Ako se i u šta u životu razumijem, onda je to hrana. Stoga sam ovlašten da zaključim da je hrana u Indiji izvrsna i raznovrsna, unatoč tome što su krave zaštićene kao političari kod nas i što se biftek, kao i svinjetina, može naći samo u boljim hotelima. I ne samo to: Indija je učinila da na vegetarijance više ne gledam kao na blago retardirane ljude koji se zbog bolesti, čiji je uzročnik meni neshvatljiv, odriču čak i lešo i grilovanih i suhomesnatih i reš i tartar i kuhanih i pečenih užitaka ovozemaljskog života.

Ono što još uvijek ne mogu da prežalim jeste što nisam ni probao ogromne količine najrazličitije hrane i pića što se nude na uličnim tezgama. U svim turističkim vodičima okrutno piše da je to najukusnija hrana koja se sprema u Indiji, ali da je stranci po svaku cijenu moraju izbjegavati, toliko da je ne smiju ni probati. Doduše, gledam oblake dima iz automobilskih auspuha koji kupaju brda nepokrivene hrane na trotoarima, gledam skoro crnu vodu kojom prodavci peru na licu mjesta posuđe u kojem spremaju hranu, gledam im ko zna kad opranu odjeću… Ali, stotine Indijaca se svakodnevno hrane na ulici i eno ih živi i zdravi…

Problem je što se čak i u vodi iz indijskih vodovoda nalaze ne samo bakterije, već i amebe koje nisu smrtonosne, ali svim nenaviknutim strancima prouzrokuju strahovite stomačne probleme, od kojih su višednevni proljevi još i najmanji. Te amebe, na koje su Indijci potpuno otporni, strancima je i mjesecima jako teško izbaciti iz organizma i zato smo se i mi morali tuširati zatvorenih usta i zube prati isključivo kupljenom, flaširanom vodom.

E, ali zato je hrana – joooj, tako ukusna hrana – vrlo jeftina u sasvim odličnim restoranima. Recimo, u Goi. Ova i danas prestižna turistička destinacija postala je sredinom šezdesetih i u sedamdesetim godinama globalna destinacija kokuznih hipika iz čitavog svijeta, carstvo seksa, droge i muzike. Zakasnio sam par decenija s posjetom Goi i sad samo mogu svjedočiti o beskrajnim pješčanim plažama, toplom i čistom moru, te božanskoj hrani koja se služi u mnogobrojnim restoranima koji se valjda nikad i ne zatvaraju. Raspitao sam se za najbolji restoran u Goi i ubrzo shvatio da plastični stolovi i stolice te kockasti stolnjaci nimalo ne kvare njegovu reputaciju. Baš kao što ne mogu da se odviknem navike da novine čitam otpozadi, tako još uvijek i u jelovnicima prvo gledam desnu kolonu. Pa kad me "krenu karta"! Konobar je zapisivao moju narudžbu i kad je mislio da sam završio, ja još nisam bio ni počeo. A i kako ću, kad porcija svježih jumbo-škampa na gradele košta manje nego porcija ćevapa kod Hodžića u Sarajevu! Pa neka odlična čorba, pa riba, pa školjke, pa riblji curry, pa pileći curry, pa nekolike vrste vrućeg naana (koji se jedini može mjeriti s našim somunom), pa salate (koje moja supruga ne jede zbog straha od ameba)… Kad sam završio narudžbu, ljubazni konobar je pitao koliko će nam se još osoba pridružiti na večeri. Pristojno nam je pokušao objasniti da sam poručio "možda" previše za samo nas dvoje, ali sam ga pokušao utješiti da ne moram(o) sve pojesti, nego želim(o) da probam(o). I taman kad sam mislio da sam ga utješio, u frižideru sam spazio jastoga, kojeg nije bilo u jelovniku. Skrenuo mi je pažnju da je skup – nešto manje od trideset dolara, taman koliko i kompletna prethodna narudžba – i kad sam mu rekao da želim(o) i njega, ponovo je provjerio je li porudžba samo za nas dvoje. E, sad, rekao sam već da se razumijem u hranu, "cijelog života odvajam od usta da bih dobro jeo": ako bih morao u tako žestokoj konkurenciji da izdvojim jedno jelo kao najukusnije koje sam ikada probao onda bi to bio upravo taj jastog s gradela spremljen na indijski.

Tajna indijske hrane je u začinima, mnogobrojnim i u svakom jelu neizbježnim. Iako se mogu naći ili naručiti neka jela da nisu ljuta, može se reći da je je ljutina ključna odlika indijske hrane. Ona se kreće u rasponu od – za naše standarde – strahovito pa sve do "nuklearno" ljute. Međutim, čak i takva ljutina, za razliku od one u našoj hrani, ne ubija višeslojnost ukusa što ih daju mnogobrojni začini. Ali, zato ubija veliki broj bakterija koje bi sigurno odradile svoje da nije te ljutine, s obzirom na higijenske uslove u kojima se hrana priprema i čuva. I upravo su začini bili povod za česta osvajanja Indije od strane različitih osvajača kroz historiju, od Mongola do Engleza. Mnogobrojni jedinstveni začini učinili su da na mnoga jela s bogate vegetarijanske liste više ne gledam s prezirom.

Shopping

Bezobrazna varijanta mog shoppinga, dakle, izgleda ovako: prodavac kaže da, recimo, divna, ručno rađena navlaka za mali jastučić za sofu košta 800 rupija, na šta ja ponudim 120; na to se prodavac kao uvrijedi i objašnjava da se radi o prvoklasnom materijalu, da su za izradu potrebne desetine sati veza i da će mi je prodati za 600 rupija; na to uvrijeđenost glumim ja i on krene pakovati kao da smo se pogodili za 400; ja kažem da ću platiti 150, a on onda traži 300; onda ja krenem iz radnje, on misli da ja ne znam blefirati i da ću se vratiti nakon nekoliko koraka; kad vidi s kim ima posla, dovikuje da će mi navlaku dati za 250; ja se ne vraćam, samo okrenem glavu i doviknem da je moja zadnja ponuda 200 rupija. I dok prodavac pakuje navlaku, ja tješim suprugu koja godinama ne može da se oslobodi nelagode, skoro stida uzrokovanog mojom trgovačkom vještinom

Izvor: Dani,B92