Indija, mistična zemlja mog detinjstva

Za Indiju me vežu sjećanja na rano djetinjstvo. Moju bjelopoljsku Gornju Mahalu svakih nekoliko dana pohodio je Rom s velikom platnenom vrećom na leđima, niko mu nije znao ime niti bio siguran u njegovu dob, ali je čitav grad znao za Ćelu. Bio je dobrodušan, nenasilan, nikada nije prosio, a ni majkama nije mogao služiti za plašenje nemirne djece. Obilazio bi sokak po sokak, dolazeći i do zidića ispred moje kuće na kojem bi se odmarao. Majka i druge žene iz komšiluka iznosile bi mu hranu, staru odjeću, obuću, pokvarene pegle, tranzistore… koje je trpao u vreću. Ja i moji vršnjaci smo ga voljeli, nije nas od njega bilo strah, iako je bio "veliki". Posebna draž svih naših razgovora sa Ćelom, mene i mojih vršnjaka iz sokačića, bila je u "zabranjenom voću" koje smo s njim doticali, a što bi psiholozi možda nazvali – seksualnom inicijacijom. Naime, svaki put smo od Ćele tražili da nam pjeva svoju verziju poznate bjelopoljske sevdalinke Sjela Hajra kraj bunara. Činili smo to zbog njegove interpretacije drugog stiha ove predivne pjesme ( … Veze jorgan od behara), koji je u Ćelinoj izvedbi glasio: "Mjeri p… je l’ duboka…" Mi smo se svaki put smijuljili, osjećali smo se važnim što slušamo o nečemu o čemu nemamo pojma ali znamo da ne smijemo spominjati, a što tako pali dječiju maštu. Pored zahtjeva da nam pjeva, Ćelu bi svaki put pitali i odakle je. On je odgovarao da je iz Indije. Tako je misticizam daleke Ćeline "domovine" zanavijek ušao u sferu mog interesa, pojačan školskim gradivom i TV emisijama o velikoj prijateljici Jugoslavije Indiri Gandhi. Dugo godina niko me nije mogao uvjeriti da ona nije kćerka Mahatme Gandhija, te da ona i druga velika nesvrstana prijateljica Sirimavo Bandaranaike iz Šri Lanke nisu posebne prijateljice našeg druga Tita.

Ima sigurno i 30 godina otkako je Ćelo poginuo na magistrali prilikom neopreznog prelaska ulice nakon izlaska iz autobusa. Nisam ga se sjetio sve do prije nekoliko sedmica, kada smo supruga i ja već počeli pakovati stvari za dugo sanjani put u Indiju. Naime, nakon što sam iza ponoći odgledao Slumdog Millionairea i ostao fasciniran filmom, sjetio sam se poziva od prije nekoliko mjeseci, kad me sarajevska prijateljica koja radi za jednu veliku međunarodnu organizaciju u Mumbaiju (Bombaju), pozvala da budem njen gost. Poslao sam joj odmah e-mail da provjerim je li mislila ozbiljno kad me pozvala i nakon što mi je ujutro telefonirala i rekla da se ne razbacuje pozivima, ali da smo mi dobrodošli, naše putovanje, mjereno mojim uzbuđenjem Indijom, je već počelo.

Avioni iz Evrope u Indiju slijeću u ranim jutarnjim satima. U četiri ujutro dočekalo nas je mumbaijskih 30 stepeni i automobil moje prijateljice s vozačem. Već prve rečenice razgovora s njim, kao i prethodnih nekoliko sa carinskim službenicima, otkrile su mi fascinantnu stvar: svi mnogobrojni Indijci s kojima sam razgovarao tokom šesnaestodnevnog boravka engleski jezik govore s potpuno istim, karakterističnim akcentom s kojim svi "jugoslavenski" Romi govore naš jezik. No, to nije i jedina veza naših Roma s prapostojbinom svog nesretnog naroda. Nekoliko dana prije odlaska na put čuo sam zanimljivu priču: književnica Vesna Krmpotić je godinama živjela u Indiji i dio vremena je posvetila i učenju hindu jezika; jednog dana, po povratku u Beograd, na vrata njenog stana pozvonila je Romkinja; odlučila je da joj se obrati na hinduu, na šta joj je zapanjena Romkinja odgovorila: "Otkud ti znaš naš jezik?!"

Cesta od aerodroma prema gradu vodi pored jednog od više od hiljadu slumova koji postoje u Mumbaiju. Dovoljno je i stotinjak metara vožnje paralelno sa slumom da odmah shvatim ono na šta su me upozoravali prijatelji koji su bili u Indiji. Radi se o tome da je siromaštvo u kojem živi skoro 800 miliona ljudi, od ukupno 1,1 milijarde stanovnika koliko ima Indija, apsolutno nezamislivo za zapadnjake, te nemjerljivo s bilo kojim standardima siromaštva o kojem mi govorimo. Prevedeno u brojke to izgleda ovako: oko 400 miliona Indijaca živi s prihodom manjim od jednog dolara dnevno, dok drugih 400 miliona građana živi s manje od dva dolara dnevno. Uporedi li se ova činjenica s podatkom da je svaka krava u državama Evropske unije subvencionirana s tri dolara dnevno, apsurdnost današnje civilizacije postaje bjelodana.

Doduše, za razliku od ogromne većine stanovništva, krave u Indiji se ne mogu požaliti na svoj položaj. Naime, i prije dolaska sam znao da su krave u Indiji svete životinje, ali da su baš toliko svete… Položaj krave je usko vezan s tradicijom hinduizma, po mnogo čemu jedinstvene religije kojoj pripada 800 miliona današnjih stanovnika Indije. Naime, krava je još od najstarijih religijskih knjiga iz perioda prije nove ere povezivana s nekoliko ideja: nenasiljem, čistoćom, prečišćavanjem, dobrotom, materinstvom… U prvim vijekovima hinduizma i krave i žene su smatrane boginjama, ali su već stoljećima takav status uspjele zadržati samo krave. Teško je i pomisliti šta bi se desilo nekoj ženi da odluči da se odmori i prilegne na sred ulica ili autoputeva prenakrcanih automobilima i rikšama. S nevjericom sam svaki put gledao isti prizor na ulicama Mumbaija, Delhija, Jaipura, Agre, Jodhpura, Goe: odvažno četveronožno božanstvo izvali se nasred ceste, momentalno izazivajući pravi saobraćajni haos. No, nikome od vozača ne pada na pamet ni da pokuša da umilostivi kravu da se makar malo pomjeri: ako ima više saobraćajnih traka, promet se sliva u one koje krava nije blokirala; ako je ulica uska, traže se alternativne ceste. Gledajući nervozno te velike, bezobrazne krave zbog kojih se paralizira saobraćaj na +40 stepeni, često su mi na pamet padali poznati sarajevski mesari Brajlovići – ako je Nedžad Branković mogao doktorirati i postati profesor na Saobraćajnom fakultetu, oni bi u Indiji, samo da je na vlasti SDA, mogli postati eksperti za regulaciju saobraćaja.

U Mumbaiju sam vidio na hiljade ljudi i porodica koje žive na pločnicima. Sva njihova imovina sastoji se od odjeće koju imaju na sebi i nekoliko naslaganih kartonskih kutija na kojima spavaju. Ne mogu ni da pomislim u šta se te "kuće" pretvore za vrijeme kišne sezone, koja se poklapa s ljetnim mjesecima. Osamdeset procenata Indijaca nema pristupa vodovodu. Kupaju se skupljenom kišnicom ili u barama, rijekama i moru. Na obalama ili pored cesta svakodnevno je moguće vidjeti u pravilne vrste raspoređene muškarce, žene i djecu kako vrše veliku ili malu nuždu.

Već na ovom mjestu hvatam sebe da s velikom nelagodom pišem o Indiji i onom što sam vidio, ali ne zbog toga što mi fali "materijala" (kojeg sam pokupio više nego u pedesetak država na pet kontinenata u kojima sam prethodno boravio). Sad mi je jasno zašto već mjesec dana odlažem pisanje reportaže koju sam obećao kolegama u redakciji. Naime, bojim se da se svako onaj ko pokuša čitaocima da dočara Indiju nakon nekoliko dana, sedmica ili mjeseci boravka u njoj, izlaže ogromnom riziku ili nedopustive neznalačke ignorancije ili oholog voajera onoga što bi se na Zapadu nazvalo neizmjernom ljudskom patnjom. Radi se o tome da se u Indiji kao rijetko gdje na svijetu čovjek uvjeri da je ključni moment u onome što određuje sudbinu svakog ljudskog bića ono na što uopće nema ni najmanjeg utjecaja – sredina, društvo ili država u kojoj je rođen/a. Američki multimilijarder, mag berzanskih investicija Warren Buffet, ovo na šta mislim je nazvao "ovarian lottery" – jajčanom lutrijom. I, zaista, može neko biti i sto puta talentiraniji i sposobniji od, recimo, Billa Gatesa ili Dine Mustafića, ali činjenica da je rođen u slumu Dharawi, u kojem sam proveo tri nezaboravna sata i u kojem je sniman Slumdog Millionaire, njegovu sudbinu čini tragično i predvidljivo izvjesnom.

Otkrio sam bezbroj nevjerovatnih stvari koje stranca u Indiji mogu šokirati ili fascinirati. Jedna od meni najupečatljivijih je neopisiva mirnoća s kojom stotine miliona ljudi prihvata očajne uslove u kojima žive decenijama i koji se, sasvim je izvjesno, za njih do smrti neće promijeniti. Iz razgovora s Indijcima, kao i knjiga koje sam čitao, otkrio sam uzrok tog, meni neshvatljivog, mirenja sa sudbinom. Radi se o fenomenu kojem sam svjedočio tokom rata u Sarajevu, gdje sam se uvjerio da iskreni vjernici puno lakše podnose smrti svojih najbližih, uključujući i ubistva vlastite djece, od onih nevjerujućih. Dakle, objašnjenje zašto stotine miliona ljudi pristaje da živi u neljudskim uslovima, a pri tom ne pljačkaju i ne ubijaju na stotine dolarskih milijardera ili na hiljade korumpiranih političara pored kojih žive, leži u religiji. Radi se o hinduizmu.

I nakon nekoliko pročitanih knjiga o hinduizmu, ne usuđujem se detaljnije ga opisivati. Ono po čemu mi se hinduizam čini najupečatljivijim je vjerovanje u kontinuitet života i nakon ovozemaljske smrti. Ovo uvjerenje je čvrsto ukorijenjeno kroz termin koji nije poznat samo hindusima: karma je vjerovanje da će sve što činimo u ovom životu imati odraza u narednom, a život koji sada živimo jeste rezultat "minulog rada" u prošlom. Izgleda da baš u ovom principu hinduizma leži odgonetka savršene mirnoće hindusa i spremnosti da žive u ponižavajućim uslovima i umiru od gladi dok pored njih braća Ambani u Mumbaiju grade neboder od milijardu dolara za potrebe svog stanovanja. Dakle, otprilike ovako: hinduska sirotinja drži da je njihov bijedan položaj posljedica njihove loše karme u prethodnom životu, za razliku od Ambanijevih, što sve može biti promijenjeno već u narednom životu. Po mirenju s beskrupuloznim privilegijama koje su sebi osigurali nacionalni lideri i političari, izgleda mi da ogromna većina ojađenih Bosanaca i Hercegovaca već godinama upražnjava hinduizam a da toga nije ni svjesna.

Položaj žene u Indiji – Gori nego u nekadašnjoj Crnoj Gori

Uh, kako su lijepe Indijke! To se ne da opisati, njih se jednostavno mora makar i nepristojno zapadnjački dugo gledati, čak i uz rizik supruginog lakta u vlastitim slabinama. Neke žene koje nisu fizički lijepe imaju čudnu unutarnju ljepotu kojom zrače; neke fizički lijepe žene zrače nekom unutarnjom hladnoćom koja odbija; ali meni nigdje kao kod Indijki nije moguće tako često sresti raskoš fizičke ljepote u punom skladu sa zračećom unutarnjom mistikom. Da ste samo vidjeli oči recepcionerke u delhijskom hotelu Park!

Nažalost, položaj žena u tradicionalnom, a to znači i danas vladajućem, indijskom društvu daleko je od njihove ljepote. Prvo, položaj udatih žena u muževljevoj kući, u kojoj po pravilu žive s muževljevim roditeljima, njegovom braćom i porodicama braće ukoliko su oni oženjeni, umnogome zavisi od toga da li rađaju sinove ili kćerke. Ženskoj djeci se niko ne raduje i zbog toga se godišnje u Indiji izvrši preko pet miliona ilegalnih abortusa, mahom nad ženskim fetusima.

"Praktične" razloge ove tradicije objasnio nam je razgovorljivi vozač Avisovog rent-a-cara koji smo koristili od Agre do Jaipura (u svakom gradu koji smo posjetili čekao nas je ugodno rashlađeni automobil s uniformiranim vozačem: cijena 24-satnog iznajmljivanja – 20 dolara!). Elem, Dharim nam je prvo objasnio da brakove u Indiji dogovaraju porodice supružnika, pri čemu je mladoženjina porodica u puno boljoj poziciji od porodice djevojke koju valja udati. Naime, pod uslovom da obje porodice pripadaju istoj kasti, prvo se pregovara o mirazu koji mlada donosi i svoti novca kojim će platiti raskošnu svadbenu ceremoniju i troškove slavlja koje ne traje kraće od tri dana. Troškovi udaje kćeri milione indijskih porodica tjeraju u pravo dužničko ropstvo. Ukoliko, pak, porodica udavače nakon vjenčanja ne ispoštuje dogovor o mirazu, u preko pola miliona slučajeva godišnje mlada svojim životom plaća odmazdu. Dharim ponosno priča da ima dva sina i da za starijeg, dvadesetogodišnjaka, već ima ponude iz dobrih porodica iz njegove kaste koje imaju kćerke za udaju. Sa smiješkom dodaje da je njegov brat u puno lošijoj situaciji od njega – ima četiri kćerke, a još nijednu nije udao. Pitamo ga da li će njegov sin imati ikakvog utjecaja na izbor buduće supruge. "Neće. Ženu ćemo mu odabrati moj otac i ja, pri čemu zadnju riječ u odluci ima moj otac. I ja sam prvi put svoju suprugu vidio nakon svadbe, kad smo išli na bračno putovanje." Na pitanje šta ako se djevojka ne dopada ili ne odgovara sinu, odgovara: "Otac i ja najbolje znamo kakva djevojka njemu odgovara, čitav život živi s nama. On zna da ćemo mi odabrati najbolju." A šta ako u braku iskrsnu problemi? "Ako se pojavi neki problem između njih, pozvat će mene i ja ću riješiti problem. Ko je od oca pozvaniji da riješi problem? Ne može postojati problem koji otac ne može riješiti. Zahvaljujući tome u Indiji je najmanji broj razvoda brakova na svijetu."

U mnogim dijelovima Indije još uvijek se prakticira ritualno (samo?)spaljivanje udovica na istoj lomači na kojoj gori tijelo preminulog supruga. Unatoč tome što se indijske vlasti, i zakonom koji je na snazi još od 1829. godine, bore protiv ove tradicije koja se zove sati, ona je i danas prisutna. Sati se prvi put spominje u hindu religijskim knjigama kada se supruga božanstva Shive spalila na lomači na kojoj je gorio njen suprug, nezadovoljna respektom koji je prema smrti njenog muža pokazao njen otac. Prije spaljivanja molila se da i u novoj reinkarnaciji bude Shivina supruga, molba joj je uslišana i u svetim hindu knjigama u svom novom životu poznata je pod imenom Parvati. Druga čuvena sati žena u hindu literaturi bila je Savitri. Kad je po dušu Savitrinog supruga Satyavana došao bog smrti Yama, ona ga je preklinjala da oživi Satyavana a zauzvrat uzme njoj život. On je odbio, ali ga je ona uporno pratila. Kad je primijetio da njega i njenog mrtvog muža Savitri i dalje uporno prati, unatoč tome što je već bila iscrpljena, Yama joj je ponudio da učini za nju bilo šta osim da joj oživi muža. Savitri je tražila da ima djecu sa Satyavanom i Yama nije imao kud i vratio joj je muža u život. U hinduskoj mitologiji ove dvije žene imaju posebno mjesto i simboliziraju privrženost indijskih žena muževima i spremnost na bezgraničnu žrtvu. No, preovladava uvjerenje da sati nije vezan za religijske običaje, već za socijalne uslove života indijskih žena. Po jednoj teoriji, porijeklo satija se veže za efikasan metod sprečavanja udovica da naslijede muževo bogatstvo i udaju se za ljubavnika. Po drugoj, porijeklo satija potječe od ljubomorne kraljice koja je čula da umrle kraljeve u raju dočekuju stotine lijepih žena, te je njena smrt bila prepreka rajskoj nevjeri supruga. Bilo kako bilo, sati se i danas prakticira, a porodice žena koje ga izvrše stječu dugotrajno uvažavanje sredine u kojoj žive.
Autor: Senad Pećanin
Izvor: Dani,B92