U zoru, znači oko 6.30, ona ista pokvarena banda od sinoć počela je da urla i da se dovikuje po sobama; a ja sam zaspao oko 1.

30. Umesto da ako su već ustali tako rano u savršenom miru i tišini obave jutarnju toaletu, telesno razgibavanje i mentalno-spiritualnu pripremu za predstojeći dan, oni počinju sabajle da njište, sikću i grokću. Prodrao sam se par puta "silent there ". Samo su se kliberili.Jedva sam ponovo zaspao kad gazda banu i na samo njemu razumljivom jeziku nešto zamumla i zamlatara rukama. Pošto ga ništa nisam razumeo doveo je prevodioca koji me obavesti da je 9 časova i da je checking out time . To bi značilo da ako želim ostati nakon tog vremena moram da platim kao za još jedan započeti dan. Onako izmrcvaren, mrzovoljan i neispavan rekoh tom jebivetru da sam stigao u tri popodne, unapred platio punu cenu od 140 rs. dnevno za ćumez, dreku i kamenolom i da ću napustiti sobu u 3 pm; dakle nakon isteka mojih 48 sati. Otišli su bez komentara.Nije više bilo šanse vraćati se u krevet. Zaključao sam sobu i lagano izašao uputivši se ka restoranu da popijem čaj i umirim dijareju. Našao sam jedan koji je zadirao u jezero. Ličio je na brod u koji se stupa s kopna dok je pramac bio u vodi. Izvalio sam se u stolicu digavši noge na betonski zidić. Ni o čemu nisam razmišljao. Pustio sam da sunce svojim umilnim zracima napravi energetsku ravnotežu u meni. Bilo je tek prošlo devet i restoran je zvrjao prazan. Nadao sam se da će to malo potrajati.Isprva, spopadanje je simpatično, možda i zanimljivo ali posle mesec dana špartanja nema šanse da oguglaš. Moraš da imaš jasno izražen stav o tome. Tako jasan i očigledan da ga svi nasrtljivci uočavaju. Većina zapadnjaka koje sam sreo imala je izrazito rečito objašnjenje za to: ‘that’s India ‘. Mudo moje ‘that’s India’. Idem li ja tako po Beogradu da presrećem i prepadam crnce, Kineze i Arape? Istina je da ih ima malo ali se može iskopati po koji. Ni ja nisam bio u Kini, Africi i Saudijskoj Arabiji, Iraku, Siriji; ja takođe ne poznajem te ljude; i mene možda zanima kako je u njihovim zemljama. Stvar je karaktera, kućnog odgoja i obrazovanja. Od te sorte retko ko će te nesnosno uznemiravati i cimati, a ako u kom slučaju otpočnu konverzaciju, ona će najčešće biti veoma učtiva i nenametljiva. Imaš osećaj da se ljudi neće uvrediti ako ih zbog žurbe ili kog drugog razloga sasečeš. Drugi je slučaj sa paorima, prosjacima, prostim seldžucima, lumpen proleterijatom i onima kojima je profesija čerupanje turista. Kao i svugde u svetu, seljak ostaje seljak ma u koliko naprednoj državi živeo; makar bio Amerikanac, Švedjanin ili Holanđanin. Ovde se populacija bliži milijardi pa je shodno tome broj gore navedenih u intenzivnijoj cirkulaciji.Prve kešalice su stigle za pola sata; dobro je da sam bar malo napunio baterije. Fotografisao sam ih njihovim aparatom, ispričao istoriju od Hamurabija do rata na Kosovu, i otišao.Smestio sam se na onu istu klupicu od juče i tu se dva-tri sata gladan izležavao, sunčao i svodio utiske. Umor i iscrpljenost su počeli da me sustižu.Vrativši se u sobu i spakovao sam stvari. Mislio sam da će onaj nepismeni da me startuje za lovu ali se niko nije pojavio. Na vratima ne beše žive duše sem robijaškog kuvara kome sam klimnuo glavom.U agenciji u kojoj sam prethodnog dana kupio kartu ostavio sam ranac. Do polaska autobusa za Jaipur, koji je od Mount Abuua preko 500 kilometara, ostalo je šest sati koje je trebalo nekako utrošiti.

Koračajući selom opazio sam divnog konja, svog u mišićima, kako jede svoj obrok trave. On je klopao seno a muve su tamanile njega. Terao ih je repom, glavom i mrdanjem kože. Možda ne bi bio greh uzjahati ovakvog lepotana? Zdrav je i jak. Njegov gazda je rekao da je slobodan za jahanje kad se zasiti. Čekao sam, čekao i čekao. Taj sporojed ni trećinu kamare nije dovršio a već je proteklo pola časa. Pronašao sam nekog solidnjaka i za 80 rs. ugovorio s vlasnikom sat vremena self ride . Dobio sam šibu od bossa i uzjahao. Gazda je povukao uzde i usmerio konja nateravši ga putem koji je vodio uzbrdo. Počeo je da kasa. Kako ranije nisam jahao bilo mi je teže da isprva uhvatim ritam s njegovim korakom. Izlupao sam muda i bulju o sedlo."STOJ, STOJ, JEBO TE JA, STOJ BOY! " vapio sam odozgo zatežući uzde. Ako nastavim ovako ostaću evnuh… a možda se i pokenjam u sedlo. Životinja nije htela da sluša komande i uputila se u nekakvu jarugu. Sišao sam, nabrao za njega malo sočnog lišća i rekao mu: "Dobro, divni moj konjiću… ja ću sad tebi lepo govoriti, ti ćeš me razumeti i ne moj da me zajebavaš da skrećeš u suprotnu stranu." Mazio sam ga po sapima, dok me je on unezvereno gledao.Životinje koje služe za vuču i koje čovek bije, muči i iskorištava večito su isprepadane i uplašene.Ponovo sam se popeo i rekao mu da krene. Tapšao sam ga po vratu naznačujući mu kuda da ide. Nema šanse da je ukapirao. Prepustio sam mu na kraju da ide kuda želi ali pošto je prečesto prelazio iz kasa u galop a ja brojao kosti, potezao sam uzde da usporim. Uputio sam ga ka sunset pointu ali je taj bistri konj skrenuo odvevši me do njegovog gazde. Ponovo sam ga usmerio ka s.p. ali on okrenu levo umesto da ide pravo. E nećemo tako konjiću moj, taj film smo već gledali. Sjahao sam i peške ga poveo. Sad nije hteo da ide. Stajao je ukopan kao magarac. Možda je skontao da hoću da ga ukradem ili odvučem na neko strašno mesto i tamo od njega napravim kobasice. Obgrlio sam ga oko vrata i vukao za mnom. Beše to smešna scena; ljudi su okretali glave čudeći se. Odustao sam.Nedaleko odatle, dva Indijca su poterala svog konja u galop strovalivši se zajedno sa njim na beton, jer gazda, neviđeni lihvar i slepar, nije hteo da izdvoji za potkivanje.

Rekao sam mom kopitaru da ide gde hoće i brzo koliko on hoće a on opet otrčao kod vlasnika. Saopštio sam bossu da njegov at nije baš bistar i da pogrešno interpretira moje komande. Konjušar mi je rekao da slobodno jače povučem uzde u željenom pravcu. Probe radi, pokušao sam životinju da usmerim uzbrdo ka onoj šikari ali nije hteo da sluša. Gazda, videvši da konj više ne reaguje ni na njegove komande, odvali mu preklapaču po obrazu i odalami po dupetu. Iz očiju mu je sevala mržnja a lice se uobličilo u seljačkom besu – rođeni zlotvor.Nije mi nikad bilo jasno koji su porivi i odakle ljudi izvlače toliku destruktivnu energiju, pogotovo u želji drugima da nanesu bol. Počeo sam ja da se osećam krivim. Šta koji moj ima da jašem? Sigurno ne bi voleo da prema meni tako postupaju. To ti je čovek. Uvek hoće više no što može. Nema krila a hoće leteti, nema škrge ali ima skafander, ne može trčati brže no gepard, ali je zato napravio strojeve koji će ga nositi hitrije od bilo čega živog.Tako isprebijan, konj polete prema uzvišici. Kad smo dokasali do raskršća ponovo je hteo u rupčagu. "GLUPI KONJOSAVE, DESNO, DESNO… NE LEVO !!!" Lupkao sam ga rukom i nogom po desnoj strani i vukao uzde nadesno dok je i dalje išao ulevo a krivio se nadesno. Dok se tako cimao umalo nije neku decu koja su prolazila tuda prignječio uz zidić. Još mi samo fali da me optuže za gaženje i gnječenje. Uvideo sam da ću ako i dalje nastavim sa ovom mazgom napraviti kakvu štetu. Vratio sam ga vlasniku koji je opet hteo da ga bije ali sam ga sprečio u tome. Dao sam mu 40 rs. za pola sata, mada je pokušao da me izradi za svih 80 iako nisam iskoristio svo predviđeno vreme.Preostalo je jos dosta do polaska autobusa pa se vratih do klupica u parku pored jezera. Nedugo zatim, spopadoše me tri zagora koji su tražili žene. Ličili su na tri lešinara koji zijaju naokolo loveći plen.Kao što i muškarci gledaju da žena bude iz imućnije familije, tako i očevi ili braća udavača traže odgovarajućeg mladoženju. Na koncu, svaka krpa nađe zakrpu.Žale mi se na politiku vlade koja stipendira samo najbolje učenike i šalje ih vani na obrazovanje i specijalizaciju. Lica im behu setna. Šta bi dali da se iskobeljaju iz Indije. Znaju za bolje. Videli su na televiziji. Nije bitno da li je istina…mora biti istina.

Zanimljive su te migracije. Ljudi sa Zapada, oni kojima je dozlogrdio potrošački mentalitet, propterećenost novcem, robovanje materiji i svi negativni aspekti zapadnjačke civilizacije, odlaze u Indiju u potrazi za drevnim, spiritualnim, mističnim, za smirajem duše kroz razne tehnike oslobađanja. Postoji i druga kategorija zapadnjaka kojima je ekonomsko-klimatski faktor jedina odrednica. Oni koji imaju novca jednostavno ne žele da pod stare dane trule i buđaju u svojim ‘demokratskim’ domovinama, gde su vremenski uslovi pogodni jedino za suicid, pa gledaju da se instaliraju u neku džabalesko-zemlju trećeg sveta i tamo greju kosti i leče reumatizam bez preteranog interesa za civilizacijske aspekte zemlje u koju se nastanjuju. Indijci, koji od kad znaju za sebe kubure s bedom i neimaštinom, kastinskim sistemom, porodičnim i religijskim stegama, bi pak želeli da se otisnu u taj demokratski slobodni svet, gde teku med i mleko i gde ima za svakoga.Ćaskajući s njima opazih stazicu koja se pružala uzbrdo i kojom do tada nisam išao. Ispričao sam se mladoženjama  i uputio tamo.

Isprva sam nabasao na stari deo grada a malo zatim videh natpis ‘toad’s rock – this way’ . Hm, stena žabe krastače – šta bi to moglo biti? Usmerih pogled ka nebu. Visoko gore u brdima štrčala je kamenčina ali nije ličila na žabu. Mora da postoji neka anegdota vezana za naziv. Krenuh lagano uzbrdo, stazom koja je bila obasuta lišćem i koju je presecalo korenje drveća. Beše to praktično šumarak prokrčen u turističke svrhe. Nakon desetak minuta ukazala se štala. Nekoliko krava i bufala paslo je pored. Balega je bazdela da se ispovratiš, pas je zalajao, a dečkić mi priđe i zatraži rupi. Šta radi ovaj mali kravar ovde sam samcat? Čuo sam neku graju odozgo primetivši da se iznad na litici okupilo nekoliko ljudi. Dovikivao sam im da mi pokažu put za toad’s rock ali ne bejah toliko vešt da razaznam njihove neartikulisane povike. Klinac se ponudi da će me za rupi odvesti do krastavog kamena. "OK boy , lova po istovaru". Jaka kinta – u Indiji za rupi ne može ništa da se dobije. Al’ ti zato za dva sleduje čaj ili chapatti. Mali nestade u gustišu pored staze a ja se zaputih za njim. Penjali smo se puteljkom utabanom od previše koračanja iz koga je štrčalo stenje i kamenje koje je olakšavalo uspinjanje. Beše veoma strmo a mališa je skakutao kao divokoza da sam ga jedva pratio. Bat njegovih sićušnih stopala dizao je prašinu koja me zapahnjivala. Sav sam se bio zadihao. Čim sam stupio na platformu istog časa me spopadoše gušitelji kojih mi je za taj dan stvarno bio pun burag. Rekao sam im da se zovem Sobir i ne obraćajući pažnju na njih prošpartao pored želeći da se uzverem uz najvišu stenu i odande promatram okoliš. Gomila me je pratila u stopu. Njihova vibra mi je bila destruktivna; naročito jednog od gnjavatora koji beše najuporniji; bio je loptastoglav, klempavih ušiju, s brčićima i žutim zubima: ružan kao ubica. Stalno mi je nešto dobacivao na hindiju i ponešto zamuknuo na engleskom. Uputio sam se prema najvećoj i najvišoj gromadi koja je sa tri strane bila okružena ambisom dubokim osamdesetak metara. Stena je bila rascepljena na jednom mestu a u pukotini su bili zaglavljeni kameni šiljci pomoću kojih se jedino moglo popeti na vrh. Bejah optrećen rančićem a rascep ka vrhu se sužavao i ne beše širi od butine. Onaj glavati akrep još je navalio da se penje iza mene što me je činilo dodatno nervoznim. Njegova žgadija, njih petnaestak, iskupila se ispod; smejali su se, serući nešto na hindiju. Možda su se dogovarali, ako padnem, da me opljačkaju i gurnu u provaliju? Pod takvim okolnostima nisam bio siguran u sebe prilikom penjanja pa sam se posle tri-četiri metra spustio dole. Čopor kalofonaca je ponovo krenuo za mnom. Osetio sam da im je do sprdanja a meni samo što fitilj nije dogoreo. Okružili su me – uglavnom klinčadija od 15 do 20 godina. Globus mi zatraži vode. Odgovorio sam mu da za njega nemam ništa na dar. Stavio mi je ruku na rame namršteno mrmljajući nešto što sam shvatio kao da moram da mu dam da pije. U tom času adrenalin i srdžba pokuljaše iz mene. "KOJU BRE VODU !!!" – dreknuo sam na srpskom pritom laktom odgurnuvši glavatog. Mahinalno, moja pesnica hitnu ka tom punoglavcu ali ni sam ne bejah svestan koja ju je sila zaustavila. Bio sam ljut a i uplašen. Odmakli su se na par koraka ismejavajući me i upućujući verovatno uvrede, što sam mogao da zaključim po njihovim gestikulacijama. Mališan koji mi je pokazao put se prepao i već je bio kod puteljka. Gledao sam ih par sekudni totalno isključen a onda lagano krenuo nizbrdo za dečkićem. Njih četvorica je krenulo za mnom. Dok sam se lomatao niz stenčuge iz torbice sam izvadio nož i suzavac, ali sam bodež ipak vratio da slučajno nekog ne povredim. Help ever – hurt never – setio sam se Babinog slogana koji je verovatno i zaustavio moju ruku prema bundevi. Ali ću zato ovim nasrtljivcima da jebem mater oplemenjujući im disajne organe putem gadnog nadražljivca. Sišavši u podnožje, isprobao sam suzavac na prazno. Možda su pokupili neko kamenje usput? Stao sam nasred staze čekajući. Bio sam povratio samopouzdanje rešivši da se obračunam sa napasnicima. Smirio sam nerve a nož premestio u džep od šortsa da mi bude pri ruci. Četiri prilike su se spustile. Udahnuo sam, ispravivši se i zategnuvši mišice. Beše to kvartet štakora, svi niži od mene i ne izgledahu preterano opasno. Merkao sam ih ozbiljnim pogledom držeći spremljen suzavac. Samo su me mimoišli. Još deset minuta čekao sam glavnog kolovođu, a kako se i dalje niko nije pojavljivao, krenuh prema selu.Beše to prva nelagodna situacija u Indiji u kojoj bejah neposredni učesnik.

Putopis napisao amsterdamer