Putovanje, to je najlepši doživljaj koji ostaje zauvek u mislima svakog pojedinca.

Ja volim da putujem i upoznajem nove krajeve, tradicije i kulture, ali nekako uvek volim da odem na jedno mesto – mesto koje me vraća u ne tako davno detinjstvo – Bečiće – moju drugu domovinu kako ga zovem od malih nogu.

Svakog leta sam tamo odlazila sa roditeljima i sestrom da uživamo u sakrivenoj lepoti ovog dragulja Jadrana. Polazili smo iz Kragujevca, srca Šumadije, gde živimo. Na putu smo prolazili kroz Čačak gde nam živi baka i ostajali par dana kod nje kako bi se bolje pripremili za avanture koje nam predstoje.

Dok smo odmarali kod bake često smo odlazili na izlete do manastira Ovčarsko-Kablarske klisure – "Srpske Svete gore", gde se nižu jedan za drugim manastiri na padinama Ovčara i Kablara. Danas ih ima deset. Pod Kablarom su Blagoveštenje, Ilinje, Jovanje, Nikolje i Uspenje, a pod Ovčarom su Vavedenje, Vaznesenje, Preobraženje, Svete Trojice i Sretenje, kao i dva sveta mesta Isposnica Svetog Save, mali izvor sa crkvom do koga se stiže pešačkom stazom iznad železničke stanice. Ova voda je u narodu poznata kao čudotvorna, i crkva-pećina Kađenica.

Pošto bi se odmorili kod bake i uživali u lepotama ovog kraja, nastavljali bi smo svoje putovanje dalje. Prolazili smo kroz male varošice Lučani, Požegu i grad Užice i put nastavljali ka Zlatiboru – jednoj od najlepših planina zapadne Srbije, koja je ime dobila po bogatstvu retke borove šume belog bora. Tu bi pravili kraće zadržavanje i uživali u čistom vazduhu i mirisu i ukusu tek ubranih borovnica. Ja i sestra smo volele da se prošetamo obalom centralnog jezera i da odemo na obližnju pijacu gde bi uvek kupile po neku drvenu kutijicu i neki mali suvenir da nas podseća na Zlatibor.

Put bi dalje nastavljali kroz Novu Varoš, Prijepolje, koje je poznato po manastiru Mileševa, jednom od manastira dinastije Nemanjića. Manastir je izgrađen u raškom stilu gradnje a podigao ga je kralj Stefan Vladislav u XIII veku. Manastir je poznat po izuzetnoj freski "Belog Anđela" i po tome što su ovde dugo počivale mošti Svetog Save sve do 1594. godine kada su ih Turci preneli na Vračar i zapalili.

Put nas dalje vodi klisurom reke Lim iznad koje se uzdižu planine Jadovnik, Giljeva planina i Lisa, gde stižemo na granicu sa Crnom Gorom. Zatim bi prolazili kroz Bijelo Polje, Mojkovac, Kolašin i pravili pauzu kod manastira Morače, koji se nalazi na desnoj obali istoimene reke. Manastir pripada dinastiji Nemanjića i raškom stilu gradnje. Ovde smo voleli da se odmorimo i posetimo manastir, gde nam je mama kupila prve drvene krstiće na kojima je bio uklesan Isus Hrist. Posle dobrog odmora put bi nastavljali ka Podgorici, glavnom gradu Crne Gore, a zatim ka Cetinju i Lovćenu, gde se nalazi mauzolej Petra II Petrovića Njegoša, velikog vladara, vladike i pesnika. Njegoševo najpoznatije delo je svakako "Gorski vijenac" , koje smo kasnije učili u školi.

Put nas je dalje vodio ka Budvi – kraljici Jadrana i njenoj Rivijeri, u kojoj se nižu Budva, živopisni gradići Bečići, Sv. Stefan, Miločer i Petrovac. Budva leži na ostrvcu koje je spojeno sa kopnom morskih nanosa. Ona je jedno od najstarijih naselja na Jadranu, poznata još iz IV veka p.n.e. i kao grčka kolonija Butua. Legenda koja svoju potvrdu ima u mnogim grčkim mitovima, kaže da je Budvu osnovao Kadmo, sin feničanskog kralja Agenona. Proteran iz Tebe stigao je u ove krajeve na volovskoj zaprezi i osnovao Budvu. Naziv potiče od grčke reči Bous što znači vo. Ali Budvani imaju i svoju drugu legendu:

" Na početku bješe legenda….Bilo jednom davno…živio u Budvi mladi klesar Marko Mitrov…čuvena je bila njegova veština. Što pogleda – to iskleše. Što zamisli – još i lepše. Krilati lavovi, anđeli, ribe, ptice… Sve kao živo… Pročulo se nadaleko… Nije bilo viđenijeg čoveka da mu kuću ne ukrasi. I bi tako neko vreme… Onda se Marko zagleda u Jelenu. Planu ljubav… Voleli se tajno, ali kaže poslovica, tri se stvari ne daju sakriti: ljubav, kašalj, siromaštvo. Nije im bilo suđeno. Jeleni ne dadoše da za Marka pođe. I skočiše u more sa zidina budvanskih. I u smrt zajedno. Desi se čudo. Kada talase dodirnuše, u ribe se pretvoriše… Nestadoše u dubinu – njihova se ljubav ostvarila… A ču se glas: "k’o jedno nek budu dva!… Budu dva… Po tome ostade Budva. U Markovoj kući dadoše reljef od kamena neviđene boje. Na reljefu dve ribe upletene, nerazdvojne. Kako je to znao i isklesao, nikad nije objašnjeno. Sudbina… Ostalo je legenda. I ostalo je predanje da će svako ko reljef dodirne – svojoj ljubavi pomoći da postane čvrsta i postojana kao kamen…"

U Budvu smo često odlazili u večernje šetnje Starim gradom i na večere u morske restorane, gde smo uživali u najpoznatijim morskim specijalitetima.

Naša lokacija su bili Bečići, jedno od najlepših mestašca na južnom Jadranu sa najlepšom peskovitom plažom, koja je 1935.godine u Parizu dobila Grand Pri, kao najlepša plaža Evrope. Duge peščane plaže, mirno more, bogata ponuda zabave na plažama čine Bečiće idealnim mestom za porodična letovanja. Ovde smo ja i sestra naučile da plivamo, a najviše smo volele da sakupljamo školjkice i kamenčiće po plaži i da pravimo neobične peščane dvorce koje smo ukrašavale kamenčićima i školjkicama i označavale taj mali deo plaže našim malim carstvom. Tako bi sedele na Suncu satima i igrale bi se, jele krofne koje su mali prodavci prodavali i uživale u našim maštarijama. Dani su nam prolazili u kupanju i igranju, ali i malim izletima do Sv. Stefana na koji smo išli lokalnim brodićem "Galebom". Dok smo se vozili u daljini smo mogli da vidimo beskrajna plava prostranstva mora ali i Sv. Stefan – "grad-hotel", koji kao da je izronio iz mora, elegantno pokazujući svoje čari. Ovaj čudesan gradić u kojem je na neobičan način spojeno sadašnje i prošlo vreme, spojen je sa kopnom veoma retkom prirodnom pojavom – tombolom, peščanom prevlakom. Sa leve i desne strane se prostiru dve peskovite plaže. Sveti Stefan je izgrađen kao tvrđava za zaštitu lokalnog ribarskog stanovništva od najezde gusara i Turaka, da bi kasnije sredinom XX veka bio iseljen i pretvoren u "grad-hotel". Ulice, zidovi, krovovi, fasade kuća zadržale su originalni oblik, a unutrašnjost je dobila najsavremeniji komfor. Ovde su boravile i neke od najpoznatijih ličnosti sveta: Silvester Stalone, Klaudija Šifer, Sofija Loren, koja je prilikom jedne posete kazala: "Kao da sam se vratila u grad iz najlepše bajke mog detinjstva".

Pored Svetog Stefana smo odlazili i do Miločera – nekadašnjeg letnjikovca kraljevske porodice Karađorđević i kupali se u "Kraljevoj plaži", a zatim bi odlazili u gustu borovu šumu koja je skrivala jedno od najlepših mesta ove regije "Kraljičinu plažu", koja je ime dobila po tome što je bila omiljeno mesto kraljice Marije Karađorđević. Ova uvučena plaža sa čempresima i maslinama u zaleđu, ostavljala je bez daha svakog posetioca, a njena bistro plavo-zelena voda činila je da se osećamo kao u raju i svi smo želeli da što duže ostanemo ovde gde smo posmatrali zalazak Sunca koji nas je obaveštavao da je vreme da se ukrcamo na brodić i vratimo u Bečiće.

Dani su prolazili i bilo je vreme da krenemo kući. Nismo se vraćali istim putem već smo od Mojkovca išli ka Bioči, Beranama ka Raški gde nam žive baka i deka kako bi i njih posetili. Prolazili smo kroz Novi Pazar u čijoj blizini se nalazi stari grad Ras – nekadašnja prestonica stare Raške-Srbije. Ovde se nalaze manastiri Sopoćani i Đurđevi Stupovi, manastiri dinastije Nemanjića, koji su uvršćeni u UNESKO-vu listu svetske baštine u sklopu kompleksa Stari Ras.

A ispod padina Golije i Kopaonika na mestu gde se uliva reka Raška u Ibar nalazi se varošica Raška, gde nam žive baka i deka. Mama nam je stalno pričala o svom detinjstvu u ovoj varošici ali i o dugim raspustima koje je provodila kod svoje bake u jednom seocetu na Goliji i lepoti ove netaknute planine koja je poznata po bogatstvu četinarskih šuma, bistrim izvorima i srdačnim domaćinima i zato je odlučila da nas odvede i pokaže ali i dočara njeno detinjstvo. Tako smo krenuli putem koji je vodio do manastira Gradac, zadužbine kraljice Jelene Anžujske iz XIII veka. Ova dolina Ibra je poznata i kao "Dolina jorgovana" jer je srpska kraljica francuskog porekla volela miris ovog cveća. Svake godine se ovde održavaju dani jorgovana kulturna manifestacija međunarodnog karaktera. Sa druge strane Golije se nalazi manastir Studenica, nekropola dinastije Nemanjića, koja se kroz vekove razvila u jednu od glavnih uporišta srpske istorije. Manastir je 1190.godine osnovao Stefan Nemanja. U ovom manastiru se nalazi čuvena kompozicija "Raspeće Hristovo".

Posle nekoliko dana druženja sa bakom i dekom krenuli smo kući jer se bližila školska godina a nama su ostale I dan danas uspomene na to leto I prelepe predele koje smo posetili.

Putopis napisala Marija Savković