Kada sam pre skoro tri godine otišla u Francuski kulturni centar u Beogradu da se raspitam oko eventualnih tamošnjih letnjih škola,Sandra koja tamo radi I koja je uvek preljubazna me je pitala šta studiram.

 

"Prava",odgovorih začuđeno."Mislim da onda imam nešto što je kao stvoreno za tebe!",reče I ustade da mi iskopira neki papir.

Ispostavilo se da je to Letnja škola prava u Caen-u u Normandiji,maltene na obali Lamanša.U školi će učestvovati preko 20 zemalja uglavnom iz istočne I jugoistočne Evrope,a stipendije koja grad Caen deli su besplatne.Mi jedino plaćamo put.

 

 

Tako sam ja 2008. po drugi put rešila da svoje desetodnevno ludovanje u letovalištu na Halkidikiju zamenim "radnim odmorom" u prelepoj Francuskoj.Mnoge kolege sa fakulteta sam pokušala da animiram da se I oni prijave I uzbuđeno im prepričavala svoje događaje od prethodne godine."Samo pošalješ CV I motivaciono pismo I to je to?!?!?!?!",iznenađeno su me ispitivali!!! "Ma,daj,ko će meni dati nešto za dž?!?!?!",govorili su mada sam u njihovim očima ipak videla tračak želje da baš oni budu izabrani da idu u dvonedeljnu školu.

Nakon višemesečnih pregovora,sastančenja,viza i svakodnevnih telefonskim pozivima,našli smo se u subotu ujutru na BAS-ovoj stanici nas devetoro,uzbuđeni I jedva čekajući da se upustimo u avanturu zvanu "Stipendisti u Caen-u".Na stanici mame,tate,braća I sestre,drugovi I drugarice i svi nestrpljivo čekaju da pođemo pa da mašu za našim autobusom.Naravno,bespotrebno je i da spominjem da je autobus bio pun ljudi (da ne kažem "gastrosa") koji žive,rade u Parizu ili možda samo kao i mi idu na turističko putovanje.

Posle nekoliko sati vožnje imali smo prvu veću,ali jedinu pauzu u Srbiji,pre mađarske granice.Mnogi od nas su tu rešili da posrču teleću čorbu koja je nadaleko čuvena,ko veli,ko zna kako ćemo se hraniti narednih nedelja,pa da pojedemo nešto toplo I kuvano!

U toku 20-očasovne vožnje do našeg prvog odredišta-Pariza,svako je radio nešto svoje:Neki su slušali mp3 i pevali ("Krisa cepa tamo neke narodnjake I njene Grke"-sad bi mi rekao Nikola),drugi jeli da ne bi mislili na to što ne smeju da puše,neki spavali…

Pri samom ulasku u Pariz više od dosade I usedelosti,ja sam Mariji počela da pletem kikice,dok su me tri devojčice koje su sedele iza mene,netremice oduševljeno posmatrale.Osetim da me neko vuče za rukav I okrenem se,a ono tri babe koje su ceo put presedele sa torbama na krilu,me pogledaju molećivo I nekim umilnim glasom kažu:"Jaoooo,ajde seko,očešljaj I nju tako vidi kako te gleda sve vreme!".Ja sam se samo šarmantno nasmejala I pitala devojčicu da li hoće I ona frizuru kad već pravim po autobusu,ali me je ona odbila jer se užasno stidela prekrivajući oči rukama.Mislim se,baba,sve ti znaš!

Stigavši u Pariz,na famoznu Republiku,pregrupisali smo se ko će čije torbe da nosi I krenuli kao izbeglički konvoj prema autobusu koji će nas odvesti na železničku stanicu Saint Lazare.Tu nas je sačekala I Marijina sestra koja godinama živi I radi u Parizu,da nam se nađe!Za 15 minuta smo propustili voz za Caen,tako da smo se "parkirali" u kafiću STARBUCKS preko puta stanice,da predahnemo.Svi su nas zblaznuto gledali jer smo prtljagom (dokumentovano slikom!) zauzeli pola bašte.Čekajući vreme za polazak,slušali smo Jelenu koja nam nad raširenom kartom Pariza ucrtava šta je gde I šta treba videti,kada se posle 14 dana vratimo u Pariz.

Posle dvočasovnog puta vozom oko 18 časova smo stigli u Caen.Tamo,naravno,kiša promiče a temperature je za barem 15 stepeni niža nego u Beogradu.

 

 

Kada smo stigli u kampus,gospodin Blanšar nas je dočekao u holu studentske menze I nama koje zna od prethodne godine se jako obradovao,izljubivši se triput sa nama! A kako se tek obradovao kad mu je Bojana poklonila flašu srpske rakije-taj kez je trebalo videti!

Nakon banketa na kome samo što nije bilo jaja od prepelice,otišli smo,najedeni,da se odmorimo od napornog puta.Moja mama još uvek čuva poruku koju sam joj poslala sa banketa:"Ej,ljudi,HRANA OVDE NA KOKTELU:gambori,losos,ostrige,tabule,mousse au chocolat, crème brulée,neka čuda.Jao,umreh!!!"

Ujutru u 8 sati prva predavanja!!! Ko će ustati nakon 26 sati puta I nespavanja?! MI! Profesori I predavači nam žele dobrodošlicu,dajući nam plan rada I program za narednih 14 dana I sa osmehom na licu otvaraju,po 5.put,Letnju univerzitet prava I mira.

 

 

Odslušavši predavanja,uspeli smo da nakon ručka odemo I do grada ne bismo li našim drugarima koji su po prvi put u Caenu,pokazali isti I uživali u prijatnom popodnevu,ovog puta bez kiše,ali sa jakim vetrom.

 

 

Grad je,inače,glavni u regiji Calvados,poznatoj po belim kravama I fenomenalnoj rakiji od jabuke.Sagradio ga je Vilijem Osvajač još u 11.veku,napravivši zamak I dva manastira,tzv.opatije.Jedna opatija je napravljena za žene,a druga je bila namenjena muškarcima.

Silazimo na stanici Saint Pierre koja se nalazi u srcu grada preko puta prelepe katedrale iz 16.veka koja je nakon unišenja 1944.bila rekonstruisana.Posle kraćeg zadržavanja radi slikanja,nastavili smo šetnju put gradske luke.U povratku smo se uputili u gornji deo grada koji je sav u malim uskim uličicama I zgradama koje nemaju više od 2-3 sprata.

 

 

Sledećeg dana sam momke povela u obilazak grada,u delove koje nismo videli prethodnog dana.Pešačili smo skoro do železničke stanice usput videvši spomenik Jovanki Orleanski podignut 1931. u Oranu (Alžir),žensku opatiju,državnu školu za devojke,zgradu policije,koji uopšte ne liči na ono što smo navikli da podrazumevamo pod policijom(stare socijalne zgrade kockastog oblika,sive I glomazne).

 

 

Put nas je naveo na Palatu pravde koja izgleda kao da je ispala iz nekog filma Stivena Spilberga.

 

 

Sumrak nas je sačekao kod muške opatije,danas gradske opštine,gde smo poslednjeg dana imali priredbu I dodelu diploma.

 

 

Tada nas je I gospodin Blanšar sproveo kroz neke od prostorija opštine,pokazavši nam između ostalog I sobu za venčanja.

 

 

Unutar cele opštine postoji divan zeleni parkić u kome su travnjaci I drveće kao iz "Alise u zemlji čuda".Identično kao naša Palilula,pomislih u sebi ironično!

Muška opatija,tj.danas opština I taj prizor koji nas je sačekao u nastavku šetnje se ne može rečima prepričati.Bilo mnogo faktora koji su uticali da ta slika ostane zauvek urezana u mom sećanju.Zalazak sunca čiji zraci nežno miluju lice,svež vazduh I divno društvo,doprineli su da se ovaj slika pretvori u razglednicu u mojoj glavi.

 

 

 

Osvanuo je I 14.juli,u Francuskoj nacionalni praznik-Dan pada Bastilje.Kod hipodroma na trgu Republike organizovana je bila vojna parada I svečanost povodom praznika.Vojni defile na ulicama Caen-a pratili su iz lože svi bitni ljudi grada,među njima I naš domaćin-gospdin Blanšar.

 

 

U povratku sa parade smo se popeli I do Vojvodinog zamka koji je jedan od centralnih znamenitosti grada.Unutar zamka se nalaze muzeji (Muzej Lepih Umetnosti,Muzej Normandije) I kafić.Zamak je takođe sagrađen prilikom osnivanja grada u 11. veku I podigao ga je Vilijem Osvajač.U auli zamka je za Božić 1182.bila upriličena proslava povodom koje su Anri II I njegov sin zajedno sa Ričardom Lavljeg srca I Džonom Bez zemlje,primili više od 1000 vitezova.

 

 

Uveče smo se prošetali do hipodroma,gde je bio upriličen vatromet I ceo grad je bio na nogama.Na gradskom trgu blizu bioskopa organizovan je koncert,gde su izvođači pevali,igrali pa čak I glumili.To veselje na trenutak je prekinula tuča nekog revoltiranog muškarca koji je jurio svoju devojku po masi,prethodno joj razbivči nos.Hm,vidi ti ovu uređenu I demokratsku Evropu,pomislih!

Par dana nakon toga nam je rečeno da idemo na izlet-Mont Saint Michel,ostrvce u kanalu Lamanš,na ušću reke Kesnon,poznatom po tome što se ranije tamo moglo stići samo za vreme oseke.Na vrhu tog brdovitog ostrvceta nalazi se benediktinski manastir u srednjovekovnom stilu,nastao u 11.veku.Gradnjom brane su povećali nagomilavanje peska u zalivu,tako da je postao plići.Godišnje ovu atrakciju poseti 3,5 miliona ljudi,a ostrvo i zaliv su od 1979.uvrsteni na listu svetske baštine UNESKO-a.

 

 

I pored svih upozorenja da ponesemo dobre cipele,kabanice i kišobrane,nismo ni imali pojma šta će nas sačekati nakon sat i po vožnje.Vreme hladno,kiša,oblaci,vetar šiba u lice,a mi se nalazimo u nekoj nedođiji i preko puta u daljini se nazire poznati manastir,do tada gledan samo na slikama.Obaveštavaju nas da ćemo se upravo za nekoliko minuta upustiti u avanturu i hodočašće zvano pešačenje po ledenoj vodi 12 km do ostrva.Čuvši to odmah sam rekla da mi ne pada napamet da rizikujem svoje zdravlje(a i iz drugih razloga)zbog neke avanture i da se vraćam u kampus kako god.Unezvereni pogled,svi oklevaju da li da se izuvaju dok Rusi i Ukrajinci već uveliko koračaju ka vodi noseći cipele u rukama.Za njih to izgleda nije bio nikakav problem.

Posle kraće svađe sa organizatorkom tzv.Helgom,Marija i ja smo sele u autobus i rekle da ne mrdamo nikud pa makar i ne videle ništa.Nakon vožnje od pola sata i uopšte ne znajući gde idemo,autobus se parkirao u podnožju crkve.

 

 

Iznervirane što svi nismo mogli da idemo kao ljudi autobusom,a ne kao robovi kroz hladnu vodu,malo smo prošetale i ugrejale se uz čaj.Pošto se i ostatak ekipe pridruđio posle više od dva sata gacanja po ledenoj vodi,nastavili smo razgledanje,zaista veličanstvene građevine.Dok smo obilazili,ostatak družine nam je prepričavao šta su sve doživeli za vreme hodočašća-od toga da im je voda u nekim trenucima bila do iznad butina,preko kiše koja ih je zatekla na sred puta,do toga da im je vodič u jednom momentu rekao da ukoliko počne da grmi i seva,moraju da se sklupčaju i čučnu,ali da se udalje od viskoih ljudi!!!O mobilnim telefonima i da ne govorim,iako je našeg drugara Duću mama našla da zove baš u sred te epizode Surviver-a! Sto puta sam pomislila da je dobro što nisam bila tamo,iako manastir predstavlja svetilište i legenda kaže(što sam tek posle čula) da se nikome nikada ništa nije desilo na putešestviju,niti se iko razboleo nakon hodočašća.

 

 

Malo je bilo zamorno penjati se uz tolike stepenice,ali kada smo se popeli gore,pogled je stvarno bio božanstven.Penjući se ka vrhu,razgledali smo brojne radnjice sa suvenirima u kojima ima svega-ali po cenama 2x većim nego i u samom Parizu.Među suvenirima smo mogli da vidimo i makete Mont Saint Michel-a od najmanjih pa da ogromnih,prosto ne znam kako bih to u kofer spakovala!

Silazeći i idući ka autobusu,uspela sam da kupim neke suvenire,razglednice i da se sa dve Francuskinje nagodim za cenu churosa(kao dugače tulumbe,pečene u dubokom ulju,španski slatkiš-ko je gledao Serranove zna!!!),pošto nisu imale ispečenih onoliko koliko je pisalo da koštaju-3 evra/6 komada.Pomislih,eto nešto što im je ostalo od Arapa!!!

 

 

Putujući nazad u kampus,stali smo u seoce u podnožju i tamo sam jela najdivnije palačinke sa džemom od kestena!!!

Jedan od poslednjih dana našeg boravka u Caen-u,išli smo u posetu Memorijalu.

Memorijalni centar je posvećen iskrcavanju u Normandiju 1944.bici za istu i čuvenom Danu D.Videli smo broje sobe,mnoge od njih tematske,neke prilično užasavajućeg sadržaja.Od sobe gde vise stvari iz svakodnevnog života tadašnjeg vremena,preko replike velikog aviona,MiG-21R,koji je bio značajan u ratu,do sobe u kojoj na nekom projektoru ide filmić o Hitleru,a akustika je tako čudna i jeziva da vas sve vreme podilaze žmarci. Svuda na zidovima su podaci sa žrtvama koje su pale tokom rata.

U holu Memorijala stoji izložen policijski auto koji je "preživeo" 11.septembar u New York-u,kao i slike traženih svetskih terorista koji su učestvovali u tom bombačkom napadu.

Posebno mi je bio interesantan deo gde je u staklenim vitrinama izložena garderoba iz toga doba:uniforme,venčanice,cipele,torbe….

 

 

Obilazeći sve to,slušali smo predavanje profesora istorije o tom vrlo važnom danu za istoriju Francuske,ali i Evrope,svakako.Grad je,kako reče,bio demoliran,sravljen do temelja,a stanovništvo poubijano ili proterano.

 

 

Sutra odlazimo za Pariz! Poslednje veče proveli smo šetajući još malo i praveći poslednje fotografije grada u kome smo proveli prelepe dve nedelje.Jednim velikim "đirom" smo još jednom obišli sve, pokušavajući da urežemo svaki detalj,ne bi li nam Caen što duže ostao u sećanju.Jedno je sigurno:meni znam da jeste i jedva čekam dan kada ću se ponovo vratiti u njega!!!

Putopis napisao Kevica