Sakriću se u narednih nekoliko dana od prijatelja i rodbine, to mi je jedina nada. Dok se stvar malo ne zataška. I slegne. Ili jednostavno zaboravi.
Da se razumijemo na početku, u ovoj priči nema krivaca. Let na relaciji Tivat – Milano – Tivat predstavljao je kratko poslovno putovanje, koje je ispunilo očekivanja. I tačka.Sad, što je neko zamišljao kako će cijeli dan imati na raspolaganju da se šepuri na milanskom suncu, pazari nešto na ”Piazzi del Duomo”, vidi Milansku skalu ili recimo fotografiše pored ”San Sira”, to je već druga priča.Kad budeš letio o svome trošku, prijatelju! I zaista je tako. Nema ljutiš…Ali kako utiske sa ”Malpense” razvući u jednu prosječnu reportažu!? Aerodrom ko aerodrom. ”Udaljen 50 kilometara od grada.Jedan od ukupno tri, koliko ih Milano ima…”(Te dvije rečenice našao sam na internetu).Iako je mnogo ”usidrenih” aviona, u trenutku dok je naš slijetao, odavalo utisak glomaznosti, malo bolji poznavaoci kažu, da ”Malpensa” nije toliko velika.”Ne može se čovjek ni izgubiti ovdje” – čuo se komentar.Uobičajene procedure: čekiranje, provjera pasoša, rutinska kontrola.Da nije bilo onog ”kolorita” putnika i svakakvih jezika kojima su se služili, pomislio bi čovjek da je na Tivatskom aerodromu! Mala laž, koja ne može da prođe. (Ne zamjerite, omaklo se). To nam je stavila do znanja i Italijanka, zaposlena na carinskoj kontroli.Od kolege kamermana koji je pokušao nesmetano da unose stativ pored obezbjeđenja zahtijevali su, da i taj ”objekat” prođe redovnu kontrolu.Pokušao je da im objasni, kako u Crnoj Gori to nije bilo neophodno.”Montenegro e Montenegro, Italia e Italia!” – prokomentarisala je gospođa, uz ironični smiješak.U fri šopovima koji se nalaze na spratu aerodroma, djevojke za kasom neće da progovore engleski, pa da ih moliš.Razumiju sve, ali neće.Fotograf, kojeg polako uvodimo u priču i koji će ”zablistati” tek tamo u njenom drugom dijelu, tvrdoglavo se pravi da ne razumije da je cijena čokoladica 12 eura i 50 centi.Kaže prodavačici na engleskom, da ne zna italijanski. A ova, izgleda još tvrdoglavija, pokazuje mu prstom na kasu gdje je ispisana cijena. Nijesam želio ništa da kupim. Makar ni suvenir za uspomenu. Ne iz revolta. Jednostavno to je princip.Ne mogu za 15 minuta da svežem ni pertlu na cipeli a kamoli da se odlučim šta izabrati od tri ne baš sjajne ponude: a) specijalna vrsta, besprekorno upakovane crne tjestenine b) punjač za telefon marke ”Nokia” tri puta skuplji nego na pijaci u Tuzima i c) dres Zlatana Ibrahimovića od prošle sezone. To se sve može, da prostite, naći i kod nas.Želim da kupim nešto što u Crnoj Gori nema!Ali zato je potrebno izaći iz ”zatvorenog kruga” aerodroma. No nije bilo suđeno ovog puta. Uzgred, na aerodromu, liše fotografima koju su tu bili poslom, zabranjeno je slikanje, tako da nijesam napravio nijednu sliku. Pustolovina po aerodromskim fri šopovima okončana je za tren i onda pravac avion.- Požurite, požurite da ne propustimo let – vikali su organizatori putovanja.Ali neki putnici, sa punim kesama u rukama, nijesu mogli baš tako brzo da se kreću.Devetstotina sekundi, ma koliko dugačke bile, neko izgleda zna da iskoristi na pravi način.Ipak smo stigli na avion i onako se strpali, na vrat na nos.Nazad u Montenegro.”Arrivederci Malpensa, nice to meet you!”U vazduhu je, koliko god to čudno zvučalo, bilo zabavnije nego na zemlji.Negdje sam pročitao da kad letite avionom, nipošto ne sjedite na mjestu do prozora. To je kao najnebezbjednije mjesto u slučaju ”nepredviđenih okolnosti”. U slučaju ”nepredviđenih okolnosti” na nakoliko hiljada metara visine, nema bezbjednih mjesta. Zato sam baš izabrao mjesto do prozora. Pogled na Italiju, dok avion ne postigne odgovarajuću visinu, zaista je izvanredan.- Koje je ono jezero tamo?- Komo, neznalice – reče fotograf tzv. ”pokretni google”.Pejzaži, ravnice, brda, autoputevi, rijeke, neke tačkice tamo dolje nalik mravima, koje bi mogle biti ljudi…Sve tako poznato kao da je naše, a opet iz aviona se vidi da nije.”Montenegro e Montenegro, Italia e Italia!”Ali obala im je drugačija, bez ijednog ostrvca. Samo duga linija razgraničenja: kopno i more.Po Jadranu, razmilili se gliseri. Neki bliže neki dalje od obale. U raznim pravcima. Sa onim bijelim tragom morske pjene koji ostavljaju za sobom odavde iz aviona liče na spermatozoide. Časti mi! Interesantno ali odozgo mnoge stvari izgledaju drugačije.Ipak, stjuardese su iste kao kad smo dolazili.Trude se da nam ugode, ali to nije nimalo lako.- Šta želite gospodo? Kisjelu vodu, običnu, gazirani sok?Uslijedilo je fotografovo kontra pitanje:- Imate li ijedan crnogorski proizvod?Nakon kraćeg razmišljanja dobio je odričan odgovor.Naručio je praznu čašu sa mnogo leda. Crnogorskog, valjda. Čak mi je, kada je vidio da nije proizvedena u našoj zemlji, poklonio štrudlicu. Mislim da je pogriješio.Štrudla nije bila uopšte loša. A tek dvije. Ali princip je princip. Prolazimo razuđeno hrvatsko primorje, vidi se most nalik podgoričkom ”Milenijumu” nadomak Dubrovnika. Već slutimo da smo tu.Eto ga Tivat. Avion slijeće.- Spustio ga je besprekorno. Svaka čast – čuju se komentari putnika. Još samo jedno pokazivanje pasoša i kraj.Milano – Tivat. Sat i četrdeset minuta. Na carinskoj kontroli naša službenica, mnogo raspoloženija i ljepša od italijanske koleginice, nešto duže nego što je uobičajeno ”drži na provjeru” kolegu sa televizije.- Privedite ga, da bar imamo o čemu pisati – dobacuju novinari. Ma kakvi, sve je u redu. Samo rutina. Eto, ima o čemu da se piše i bez privođenja.A što se tiče fotografije, razmišljao sam da ”uradim” neku preko ”fotošopa”. Recimo, da namontiram sebe na ”San Siru”. Ali sam ipak odustao.Otvara se linija Podgorica – Milano 26. oktobra.Možda ipak bude prilike za još neki, duži boravak u tom gradu.Miloš Milačić
Putopis napisao kadifolo
