Lutanja po južnom Velebitu

Nisam član nikakvog planinarskog društva, nemam vrhunsku kondiciju, ali kad god si zacrtam neki predio ili vrh kojeg želim obići (osvojiti), neka me sila doslovce odvuče tamo:za koju sedmicu samo se nađem kako se uspinjem željenom stazom u znoju lica svoga i pritom beskonačno uživam cijelim svojim bićem. Lakše i znane puteve često sam obilazila sama, teže u društvu. Posebno sam zaljubljena u Velebit, bajkovitu ljepotu njegovih kraških oblika, divljinu, kozje staze i netaknutu prirodu.

U svom prvom postu opisujem jedan od svojih planinarskih izleta na južni Velebit, na koji sam išla sa svojim dečkom, 17.maja ove godine.Krenuli smo na put 16.5. iz Zadra i odsjeli u Starigradu, na obali Jadrana. Za južni Velebit najprihvatljivije je odsjesti u Starigradu, ako se penje na prelijepe visoravni Veliko i Malo Rujno, ili posjećuje Velika Paklenica. Drugi dan se treba odmarati od napornog pješačenja, na nekoj plaži, naravno.U planinu krećemo prije 8 ujutro. Namjeravamo doći do crkve na Velikom Rujnu na Velebitu, obići ga, možda i proći Malim Rujnom, pa natrag. Najteži dio puta, do vrha Veliki Vaganac(650 m), autom nas vozi ljubazni vlasnik apartmana u kojem smo odsjeli, asfaltiranom cestom. Pokazuje nam nekolicinu napuštenih sela uz put, iz kojih su ljudi postepeno odlazili u puno lakši život uz obalu. Od Velikog Vaganca nastavljamo pješke.Nakon sat-dva ugodnog, lijenog hoda po laganom makadamskom putu, obilježenom markacijama, napokon stižemo i do izazovnog dijela: kozja staza kojom se penje do Rujna.A onda uspon…i igra adrenalina i spretnosti nogu, naši tabani navikli na asfalt i meke planinske staze, počinju uživati u usponu po neravnim bridovima oštrih kamenih stepenica. Mudro propuštamo nekolicinu iskusnijih penjača, i sami sebi određujemo ritam i tempo, po principu "polako ali sigurno". Zastajemo da bismo fotografirali (dobar izgovor, jer kad god se netko od nas previše uspuše, krene priča o nužnosti fotografiranja),ustvari zastajemo da bismo odmorili noge i pluća…

Ovdje doslovce postajem začarana neopisivom ljepotom prirode, veličanstvenom snagom kreacije koja izvire iz svakog kamena, iz svakog dijela krševitog krajolika čije su skulpture toliko moćne u svojoj raznolikosti…

Divno je sjediti u tišini i gledati more kako se plavi i blista u daljini.Naš uspon kozjom stazom do Rujna traje i više od sat vremena. Na sreću, oblačno je, tako da je lakše penjati se. Slike koje nam je priroda nesebično ponudila izmjenjuju se svakim korakom, iz trenutka u trenutak sve više shvaćamo da se nalazimo u začaranom, bajkovitom svijetu. Tu smo potpuno sami, prepušteni iskonskoj magiji prirode…Na Velebitu svaki kamen treperi puninom života, priroda je pred nas stavila beskonačan izbor boja, linija, oblika, uklesala svojim pismom vremena najljepša djela s kojima se ljudska ruka ne može mjeriti…

Stižemo i do kapelice sv.Gospe, podignute na planinskoj stazi, još samo malo, pa eto Rujna. Kiša nas požuruje prema malom zaključanom planinarskom skloništu, ispred kojeg jedemo, i naravno, treba se malo i odmoriti. Kozje staze su divno naporne.Nakon odmora nastavljamo dalje, pa samo još malo hoda i već stižemo do prijevoja ispod kojeg se prostire visoravan Veliko Rujno. Veliko i Malo Rujno su dvije najprostranije visoravni na Velebitu, međusobno povezane, na visini od 900 m, dugačke 7 kilometara, široke 1 – 2,5 km. Dobro su zaštićene vijencem vrhova sa svih strana, Višerujna 1632m, Veliki Golić, 1268, Bojinac 1100m. U prošlosti je tu bio glečer.Prije nekoliko desetljeća Rujno je bilo naseljeno, medjutim sad ima samo vikendaša, i to samo na Velikom Rujnu. Voda se može natočiti u bunaru pored crkve na Velikom Rujnu.

Iako su ljudi koje srećemo u Velikom Rujnu divno ljubazni i nenametljivo susretljivi, brzo odlazimo dalje, put Malog Rujna, željni što prije biti potpuno sami u našoj velebitskoj bajci.Hodamo livadama okruženi moćnim divljim brdima. Vjetar tiho šušti u lišću i travi, sunce se igra skrivača s oblacima, zrak opojno miriše u ovaj sve topliji proljetni dan. Ljepota krajolika je neopisiva…dirljiva.Nema tih riječi kojima bi se mogla predočiti čarolija u kojoj se krećemo. To treba osobno doživjetiti, i to iskustvo se nikad ne zaboravlja. U Velebit se čovjek jednostavno zaljubljuje i zavoli ga zauvijek..

Na kraju Malog Rujna, markirani putevi se račvaju prema Stapu i prema planinarskom domu Zavrata. Još uvijek nismo spremni vratiti se u Starigrad, pa se odlučujemo pogledati dotični planinarski dom. Nije daleko, kaže markacija, tek 20 min. Hm…tih 20 min uzimamo s velikom rezervom, jer staze su markirane prema brzini trkača po brdima, a ne prema planinarima koji uživaju u svom razgledavanju. Nakon cca 50 min, spuštajući se kroz prekrasne bjelogorične šumarke, prolazeći kroz livadice i grmljem zarasle staze, stižemo do Zavrate na 700 m visine. Tu odlučujemo ne vraćati se u Starigrad, iskreno, ne da nam se ponovno uspinjati,do Malog Rujna, prevruće je. Nizbrdo je, valjda, lakše, spušta se u mjesto Tribanj Šibuljina, 10 km od Starigrada,što ne bi trebalo biti tako daleko, kaže karta Velebita, a i more se već vidi i naizgled je blizu, kažem ja.

Nakon kratkog odmora na Zavrati, nastavljamo teškom kozjom stazom oštro nizbrdo, prema Šibuljini. Ovo se ispostavlja daleko težim izborom, jer naš "kratak" put traje 4 sata. Treba neprekidno držati fokus i punu koncentraciju na kamenitu stazu, gležnjevi i koljena moraju izdržati do podnožja, a moramo stići prije mraka, pa se odmaramo tek kad umorne noge počinju promašivati slijedeći kamen. Tada obavezno treba stati, povratiti energiju i vratiti se u stanje veselja i mirnog uma. Put prelazimo uz puno smijeha, jer se jedino tako isplati suočiti s teškoćom koju smo sami izabrali.

Vruće nam je, fizički smo već preumorni nakon cjelodnevne skitnje, ali ne damo se. Osobno bih najradije legla na neku stijenu na stazi i odspavala do jutra… Ustvari, neko vrijeme samo o tome razmišljam…

Zadnjih 100 visinskih metara nam je najteže: iznad Šibuljine počinju ovčje staze, usitnjeno oštro kamenje, možda je tako lakše ići uzbrdo, ali naše tabane to boli više od bilo koje kozje staze kojom smo prošli. Čini nam se da tim ovčjim putevima nema kraja, i da ćemo ubrzo početi meketati.U Tribanj Šibuljinu ulazimo poslije 8 navečer, sretni i potpuno iscrpljeni. Spustili smo se točno 10 km sjeverozapadno od Starigrada.

Jedino što nam sad hitno treba je cappuccino i voda. I nužno presvlačenje. Konobarica u kafiću u Tribnju zaključuje da se po našem izgledu i živahnom ponašanju ne vidi da smo cijeli dan hodali po Velebitu…Ostatak slika s Velebita, mapu puta i druge putopisne i turističke zanimljivosti mogu naći na mom blogu:http://adriaticcoast-mountains.blogspot.com