Od malih nogu sanjala sam o dugim putovanjima, pustarama Amerike i Meksika, pustinjama Afrike, hladnim krajevima, prašumama, Amazoni, ukratko cijelom svijetu.
Zagreb mi nikad nije predstavljao dom i sigurnost. Obitelj i svi prijatelji su mi u Zagrebu ili u Hrvatskoj, ali uvijek kad se vraćam s puta veselim se poznatim licima, no veliki dio fali. Moje srce ostane u mjestu u kojem sam boravila.Tako je bilo i s Francuskom…Kratko vrijeme sam provela u Lyonu i Parizu, ali Pariz je ostavio dubok trag na srcu. Razmišljam o tom gradu i ljudima otkad sam se vratila i neka strašna sila vuče me natrag.Ima nešto u tom Parizu, stvarno ima nešto u tim pričama o Parizu. Najsmješnije od svega je što ga nikad sama ne bi izabrala, ne bi mi se Francuska našla na prvom mjestu putovanja iz snova, a upravo je takvom postala…zasad.
Možda zato jer nisam ništa očekivala, možda zbog pravog trenutka, tko bi to znao??Hodajući ulicama Pariza vraćam se u vrijeme onog pravog Pariza, zamišljajući umjetnike kako na ulicama portretiraju razna lica ne bi li zaradili pokoji novčić za kruh, žene u raskošnim haljinama i cigaršpicevima, koje plešu i pjevaju u kabareima. Posjetivši Montmartre, umjetnički kvart gotovo da se osjeti taj duh, ali nije to kao što je nekoć bilo.Pored Crkve na brdu čuje se pjesma i žamor na ulicama. Dvoje portugalaca strastveno navlači izrezbarene harmonike pjevajući prekrasne melodije koje prodiru do mene. Nažalost ne razumijem o čemu pjevaju, ali svejedno muzika opija. Dvoje mladih, djevojka i mladić oko 25 godina sa crnim šeširima pokušavaju oživjeti stari duh Pariza i gotovo i uspijevaju. Okružuje ih panika francuskih slikara koji traže nove žrtve među turistima ne bi li zaradili pokoji novčić, a ako uspiju nekog portretirati, još i dobro zarade.
Montmartre je mjesto na kojem poželiš samo sjediti i zamišljeno gledati u svijet te promatrati kako dani prolaze, od klaunova što izvode razne trikove do portugalskih i francuskih umjetnika. Glupo zvuči, al me strah klaunova. Imam 23 godine i užasavam se klaunova. Tako se dogodilo na tom brdu da sam gledala jednog klauna i odjednom je okamenio, bijelim licem i golemim očima nepomično buljio u mene i time pokušao zaraditi novac. Svaka čast njegovoj upornosti, mora se imati živaca i vježbe da stojiš nepomično, ali je bilo jezivo. Samo smo se gledali i povremeno trepnuli. Na kraju mi je dao ružu što me malo odmaknulo iz te scene, ali svejedno me zastrašio.Ako se bilo tko nađe u Parizu mora definitivno posjetiti Montmartre. Život buja, ne staje ni preko dana ni preko noći. Vratiš se u nekadašnji Pariz.Također sam se prošetala po poznatom Pigalleu gdje se nalazi Moulin Rouge koji me nije oduševio. Iza ulice sam skrenula i odjednom vidjela hrpu kineza s fotoaparatima i znala da sam ga napokon našla. Možda da se maknu blještave moderne reklame predstava bi i nešto predstavljao i prikazivao djelić starog kabarea, ali ovako ne liči na ništa posebno. Od njega u cijeloj ulici dućan do dućana sa pornografijom, muzej japanske erotske umjetnosti, predstave za homoseksualce, heteroseksualce, dućani koji nude sve od egzotičnih afrodizijaka do španjolskih mušica i seksualnih pomagala.
Navečer se uglavnom ovdje nalaze većina muške populacije, što je malo i neugodno, jer osjećaš poglede na sebi i okružen si blještavim reklamama na kojima je napisano sex ili nešto na tu temu. U životu nikad nisam vidjela tako dugačku ulicu prepunu sex shopova, dojmi te se na neki čudan način. Ulaz u neki klub je kao iz filmova, sve blješti i raznobojne trakice na vratima.Odlazim dalje od Pigallea i upućujem se na poznato groblje Pere LaChaise gdje su mnogi slavni pokopani. Kupujem bijelu ružu za 3 Eura, nije mi bilo žao novca iako nisam imala mnogo kod sebe, i upućujem se Jimu Morrisonu na grob.Taman počinje lagana kišica, koja se uklapa u atmosferu i oživljava cijelo groblje. Na ulazu stoji stariji francuz koji prodaje mapu groblja i razglednice s likom Morrisona. Napravili su turizam od groblja. Postoji i štand s raznim majcama na lik grupe The Doors ali nije radio.Stvarno ti treba mapa jer se izgubiš vrlo lako, a trebalo bi ti više dana i puno sreće da baš nabasaš na grob koji tražiš.Više nema skulpture Jimove glave koja se nalazila na njegovu grobu jer ju je netko ukrao, ali još uvijek se vidi kako ga ljudi pamte, po brojnim ružama, čak i opušcima cigareta i papirićima na kojima su napisane poruke. Uz Morrisona još je na tom groblju pokopana Edith Piaf koja je nekoć i danas ponos Pariza, Chopin, Champollion, te mnogi drugi slavni i nezaboravljeni. U tom djelu Pariza na ulici se osjećaš kao da si u Africi ili Arabiji. Na ulici nema bijelca, pokoji prođe tu i tamo, ali stvarno pokoji.
Počeo je pljusak koji je trajao nekih 20ak minuta i sklonila sam se jer mi je jeftini kišobran iz kineskog dućana na cvjetne uzorke otkazao kad mi je bio najpotrebniji. Stajali smo na terasici birtije ja i mnoštvo arapa i crnaca, žene sa turbanima i prelijepim naušnicama te se nitko nije živcirao i mirno smo čekali da kiša prođe. Bilo je uglavnom kišno u Parizu za vrijeme mog posjeta, ali to ne umanjuje njegovu veličanstvenost i ljepotu. Pljuskovi tamo traju tako, nekih 15ak do 20ak minuta i prestane…nakon sat vremena ponovo i tako se povlači cijeli dan.Vožnja Senom pogotovo će mi ostati u sjećanju, mislim da sam se upravo zbog nje i odlučila vratiti u Pariz. Rijeka je toliko fascinatna i skoro kao što ona teče, tako i teče život u Parizu. Mnoštvo mladih koji sjede na obalama rijeke sviraju i druže se. Otvoreniji su od zagrepčana sto puta, ali odbijaju pričati na engleskom. Njeguju svoj jezik i neki žele progovoriti pokoju englesku riječ, ali uglavnom se drže svojeg materinjeg jezika.Ne znam, za mene je Pariz ostao magičan grad, grad koji nosi nešto u zraku; mada se dašak onog starog Pariza može ponegdje osjetiti, ali ne svuda. Nije to više kao što je nekoć bilo..Vremena se mijenjaju, tako i ljudi.Što bih li samo dala da se mogu vratiti u doba francuskih careva i bogatstva te zemlje kad je bujala boemima i kabareima, životom i zabavom…
Putopis napisao martina.t
