U ličkim bespućima

Naravno ne bi on nas zaustavljao da general Korade nije lutao okolnim brdima, uglavnom, kad smo mu objasnili tko smo i gdje putujemo u ovo doba noći ljubazno se nasmijao i predao Mimiju dokumente.Vožnja AC je trajala kraće nego smo mislili, ponajviše Davoru koji je svako malo zapilio onu noćnu 😉 . Nakon čvora Bosiljevo, krenuli smo ka Splitu i od tok trenutka nas je pratila jedna od najgušćih magli koje sam imao prilike doživjeti u zadnje vrijeme. Kako je vožnja postajala sve napornija odlučili smo stati na odmorištu Modruš. Pojeli energentske čokoladice, prošetali udave te krenuli dalje. Izlaz nam je bio Sveti Rok, te sam odlučio malo ubit oko. Nisam ni do kraja zatvorio kapak kad će Mimi "Izlaz Otočac! Tu idemo?" Izbezumljeno sam pogledal kartu i onako nesigurno odgovorio "Da". Cestarina je bila nešto niža od planirane, a i percepcija vremena u banani te smo sa nesigurnošću nastavili put prema tamnim i maglovitim Ličkim krajevima. No, nesigurnost je nestala već pri prvom znaku za Gračac. Magla je postajala sve veća. Nakon Gračca, a prije sela Grabe bili smo primorani zaustaviti vozilo jer su se javili neki ljudski nagoni :lol:10ak minuta pauze svima je koristilo jer smo se konačno razbudili, naime bilo je negdje oko 4:30 sati. Vožnja od Gračca prema Kninu je bila brza, puna razočaranja jer je magla bila sve deblja, no, kako smo se penjali tako je i nestajala te se pojavio tračak optimizma u nama. Uglavnom sigurni u sebe vozili smo se i dalje. Na pola puta prema Kninu nalazi se skretanje za selo Zrmanja Vrelo. Naravno uz prethodnu najavu da se približavamo te sa apelom vozaču da malo uspori jer tu je negdje skretanje te naglim povikom "Tu skreni!" ipak smo fulali skretanje te se morali okretati.Nakon par serpentina ušli smo u selo Zrmanja Vrelo te smo nastavili put prema zaseljku Zrmanja gdje smo ostavili vozilo. Pošto je put do sela bil prezahtjevan i za Mimijevu Astru ostavili smo je 5 minuta prije sela. Već prvi izlazak iz vozila nas je "prevzel". Rana zora, ptičice u svakoj krošnji, žubor rijeke u nizini jednostavno su bili očaravajući. Pala je grupna fotka, filtriranje opreme i hrane te lagani hod prema selu i prema rijeci. Već pri prvom dodiru sa rijekom nikoni su počeli škljocati, Mimi i Davor su si dali oduška dok sam ja vidno bil okrenuti prema uživanju i usputnom fotkanju, no ni moj nikonj nije pauziral :shock:. Neko vrijeme smo hodali uz rijeku, pa nabasali na pravoslavno groblje, šikaru. Ubrzo smo došli do brane koja datira još iz ranih desetih, a služila je za regulaciju navodnjavanja nizvodnih polja. Danas nema svoju funkciju, odnosno, HTZ je pre trom da prepozna prave ljepote. Naravno zastao nam je dah jer su to ljepote i krasote koje smo prvi puta vidjeli, doduše ja sam bil već dolje, ali je to bilo ljeto i vodostaj je bio nizak. Uz obećanje sebi samima da ćemo se vratiti krenuli smo prema samom izvoru. Na trenutak smo se odvojili od rijeke te se uputili prema brdašću koje nam nije predstavljalo neki problem. Vrh brda opet nas je začarao pogledima prema kanjonu. Stanka, spuštanje na rijeku, fotkanje. Nakon pola sata konačno smo krenuli prema samom izvoru. Ovaj puta smo došli, bez zaustavljanja. Na prvi pogled nas je malo razočaralo jer smo očekivali neko divlje vrelo. Bilo je mirno, relativno malo, s obzirom kakve slapove i brzake je stvaralo već par metara nizvodno. Uglavnom nezaboravan doživljaj sjedenja na kamenu usred izvora podno velike planine. Dio koji se ne može opisati, a ni uslikati.Uz stalna fotkanja i uživanja kretali smo se natrag prema vozilu, bilo je već 9:30 sati pa smo odlučili se oprostiti od rijeke i krenuti dalje u potrazi za ljepotama. Mala stanka uz vozilo, sendviči, riža i ispijanje posljednjih tekućina. Uđosmo u auto i vožnja do sela Zrmanja Vrelo, gdje se nalazi izvor pitke vode. Napunili smo flašice te krenuli prema doma. Doduše ne doma već prema sjeveru. Već na prvom raskršću moral sam uložiti mrvicu napora da uvjerim dečke da idemo po starijoj cesti uz BIH granicu jer znam da su tu krajobrazi savršeni. Što je na kraju i bilo. Stanka na benzinskoj u Srbu te vožnja prema Donjem Lapcu. Još uvijek se vide posljedice rata. Nakon Srba skrenuli smo prema vrelu rijeke Une. Inače nikad ne bih rekao, ali rijeka Una ima fantastično vrelo, put do njega se sastoji do 20 minutnog penjanja po zahtjevnoj stazici, visinska razlika između vrela i toka rijeke je povelika pa s time i slapovi i divlji tok nezaboravni i očaravajući. Ostajali svako malo bez daha. Iz početka sam mislio da mi dah ponestade zbog napornog hoda, ali ipak je to bilo zbog predivne okoline. Uglavnom ljepote kakve se ne viđaju svaki dan, pa ni na televiziji zadržale su nas nekoliko sati jer jednostavno nismo imali snage odvojiti se od vrela i rijeke Une.Ipak sa suzom u oku, koliko zbog rastanka toliko zbog bolnih nogu sjeli smo u vozilo i krenulo prema Plitvičkim jezerima. Prvi cilj Donji Lapac pa Korenica, no, znao sam da trebamo proći preko planine Plješivice, ali nisam znao da je put poljski, da ima blata i snijega. Na Mimijem zahtjev dokumentirao sam trasu. Stali smo još u Bjelopolju, dopunili kartice te se uputili prema sljedećoj destinaciji, Plitvička jezera.Kako smo se približavali tom NP-u tako je i vrijeme bilo sve lošije, a nesusretljivost osoblja rezultirala je našim odlaskom. Kasnije smo još stali u Slunju, napunili kartice do kraja slikajući nezaboravne slapove i naselje koje bi uz malo više truda moglo izgledati poput jednog krajobraza iz trilogije Gospodara prstena. Mimi i ja još kupili ovčji sir da razveselimo nepce i zauvijek nestali taj dan. (tekst/foto: tomislav buza)