Na rubu pustinja Lut i Kavir, zoratrustrijanske izbeglice 643. godine pre nove ere osnovale su naslje koje je danas preraslo u gradic Jazd. To naselje je pod imenom "Tornjevi tisine",danas pod zastitim UNESKA, prvo klimatizovano selo.
Tornjevi su prikupljali svaki dasak vetra i uvlacile unutar podzemnih prostorija radi rashladjivanja..
Ovo naselje osim naucne i istorijske tajne cuva jos jednu tajnu, ljubavnu. Ona dvadesetogodisnja lepotica Semira student engleske knjizevnsti u Sirazu a on Ali dvadeset sedmogodisnji advokat, sada polaze ispit za 1.klasu. Njihovi roditelji im ne dozvoljavaju, zato ljubav mora da bude tajna. Vidjaju se na mestima gde dolaze uglavnom turisti. U "Tornjevima tisine " na rubu pustinje su najlepsi zalasci Sunca, ali kada nemaju vremena vidjaju se u gradu, u muzeju "Aleksandrov zatvor", koji je dosta modifikovan posle tolikog vremena. U bivsim celijama vise nema krikova bola tu su samo ljubavna saputanja.
U Jazdu se nalazi najveca dzamija za sada u Iranu, Kabir dzamije. Tu se Aliju i Semieri cesto krisom susrecu pogledi, kada sa porodicama idu u podnevnu molitvu sa svojim roditeljima.U "Hramu vatre" gori "Sveta vatra" koju su zoratrustrijanci zapalili u hramu Nahid-e-pars 476 godine pre nove ere, prenosena je i cuvana iz hrama u hram. Danas se cuva u Jazdu iza refleksnog stakla da moze da se vidi ali ne i da se fotogarfise. Ispred hrama nalazi se velika fontana zelja. Samira i Ali su bacili novcic da ce "Sveta vatra" omeksa srca njihovih roditelja i dozvole im njihovu ljubav, ja sam isto bacio novcic sa istom zeljom.
Saznajemo da su putevi ka Damavandu i dalje blokirani tako da je nasa ekspedicija, silom prirode privedena kraju.Spremamo se povratku kuci,srecni sto smo upoznali prelepu zemlju koju cine divni ljudi Husein, Ferzaja, Masud Hamze i njegova porodica, Mustafa Zamani, Semira, Ali,………Tuzni sto nismo izvrsili cilj nase ekspedicije.
Ceka nas cetiri dana povratka u Beograd.Sta reci na kraju posle 24 dana,6.000km,sest gradova "crnih bisera irana",odlaska u proslost skoro 3.000godina .
Putopis napisao milophoto