Zemlja smijeha 1. dio

Čim smo sišli iz aviona i pogubili se na divovskom aerodromu u Bangkoku bilo je jasno da ovdje ne vlada ona zlovoljnost kao na našem Starom kontinentu. Svi, ali baš svi tajlanđani se smiješe.

I to nije zato što su napušeni, ili zato što su se upravo dobro poseksali, ili su dobili na lotu – ne. Oni jednostavno znaju da smijeh liječi sve, pa tako i siromaštvo u kojem žive. I ne bune se. Dapače, iz svojeg svijeta kradu samo sretne trenutke, one male slatke stvari na koje mi zapadnjaci tako često zaboravljamo ili ih jednostavno ne primjećujemo.

Njihove kuće nisu kao naše, niti su smještene na proplancima gdje bi ih neki tamo tsunami mogao poslati na vječni počiinak. Male zemljane kuće dovoljne su da bi u njoj živjela i osmeročlana obitelj. I opet bila nasmijana. Baš ovjde, usred đungle gdje smo se našli putujući do trajektne luke s taxistom koji samo natuca engleski, bili smo stali odmoriti se. Baš ovdje, usred đungle gdje žive njegovi roditelji s kojima nas je želio upoznati jer smo mu eto, bili simpatični ( ja bih još dodala i jako glupi jer mu nismo vjerovali da nas vodi tamo gdje smo mu rekli. Bili smo uvjereni da je sve krivo shvatio i da će nas u biti pokrasti! Koje teške riječi. Naročito kad upoznaš Tajlanđane i shvatiš da im je poštenje svetinja.)

Trošna kućica sa zemljanim podom i prostorijom u kojoj se spava, boravi a služi i kao mehanička radiona ne može svakome ostaviti osmijeh na licu. Njima jest. Sretni su što su zajedno, što imaju posao čistača wc-a, ribara, vozača brodića ili pak sina taksista. Sretni su što imaju život i dišu taj posebni tajlandski zrak s mirisom cvijeća, divljine i mošusa ispremješanim s toplinom njihova osmijeha.

Većina Tajlanđana koja živi u turističkim mjestima i po otocima pak dolazi sa sjevera Tajlanda. Ostavljaju svoje najmilije kako bi prehranili obiitelji pa se nerijetko dogodi da svoju djecu vide jedva jednom u dva mjeseca jer nemaju novaca za put do kuće. No, zato, dok žive na otocima rade punom parom. Bilo da riječ o prodavanju sladoleda na plaži dok ti sunce prži kosti, ili pak prodavajući svoje tijelo mekušastim zapadnjacima samo kako bi si mogli platiti školovanje. Njima je sve nekako jednostavno normalno.

Teško je ne nasmiješiti se kad znaš koliko je Tajland poseban, koliko su ljudi srdačni…teško je ne rastužiti se također kad znaš kakvi smo mi. Ne razumijem zašto nikad ne prihvatimo istočnjačke običaje već se furamo na zapad. Kad ovdje, ruku na srce, zbilja ništa novo.