Sve je počelo da ne može bolje: autobus je bio više nego upola prazan, te je svaki od putnika imao na raspolaganju po dva sedišta, čak i više, da je samo mogao da se dovoljno ispruži – odlično smo se naspavali te smo pristigli skoro odmorni. Pre ulaska u sobe odveli su nas u jedan «beach bar» da popijemo osvežavajuće piće na račun agencije – domaćina koja se zove Santala tours. Njen predstavnik, simpatični Grk Tasa (ovo mu je srpski nadimak) koji je inače studirao teologiju u Beogradu te odlično govori naš jezik došao je da se predstavi i ispriča šta agencija, on i njegova koleginica mogu da učine za nas. A onda je, uprkos sunčanom vremenu i toploj vodi, stvar počela da se pomalo kvari: trokrevetna soba koju smo uplatili u beogradskom Unis-toursu ustvari je bila dvokrevetna u koju je silom ubačen još jedan krevet, bez noćnog ormarića i lampe, a da bi se to postiglo, morao je biti izbačen «višak nameštaja» kao što su recimo stočić i stolice kakve smo ranije uvek zaticali u sličnim «studijima» i kanta za otpatke iz inače pretesne kuhinje (morali smo napolju da držimo kese, pored obuće za koju unutra takođe nije bilo mesta). Za odlaganje prtljaga imali smo na raspolaganju uzani plakar u koji nismo mogli svi da stanemo te smo putne torbe držali pored kreveta, preskačući ih i pomerajući kada je to bilo neophodno. «Terasa sa koje se vidi more» kako je pisalo u prospektu ustvari je bila deo popločanog dvorišta prijatno zasenčenog stablima limunova ali kroz koje je vlasnik kuće (inače simpatičan lik) prolazio kad god je hteo da zalije limunove ili da protegne noge.
Gradska peščana plaža koja nam je bila najbliža, mada po obodu ukrašena nizom eukaliptusa, bila je suviše «sindikalna» – možda samo precizno prilagodjena turistima ograničenih prihoda i, podrazumevajuće, podjednako ograničenog duha. Opuštena šetnja duž nje nakon nepunog kilometra dovodi «običnog smrtnika» najpre do kompleksa ružnih, «supreluksuznih» hotela (u kome su pre nekoliko godina zasedale glavonje iz EU) koji su zauzeli veliki deo zemljišta u zaleđu pretvorivši ga u parkove i golf igrališta i koji su raspprostrli svoje ležaljke i čadore sve do same ivice vode. Tu prolaz ipak nije zabranjen, ali i ako nastavite šetnju nećete daleko stići, jer malo dalje, prošavši rtić sa svetionikom, izbijate na izlaz luksuznog sidrišta za jahte i jedrilice koga je možda moguće preplivati, ali ne i obići. Taj Porto Karas, čuvenu marinu, kažu nadaleko i jedinu, moguće je, ukoliko nemate svoju jahtu, videti samo na razglednicama. Ne samo da nema prolaza ni šetališta oko nje, nego su hektari i hektari zemlje naokolo ogradjeni visokom žičanom ogradom i mestimično pretvoreni u vinograde.
Ako sam već počela sa primedbama, navešću i ostale pre nego što predjem na lepši deo. Sitonija, s mnogo prirodnih lepota i malo prirodnih bogatstava, pre razvoja turizma je bila retko naseljen i siromašan deo grčke Makedonije. To ipak ne može značiti da nije imala svoju istoriju i tradiciju. Ništa od toga ne možete da nadjete u Neos Marmarasu, čak ni običnu kartu poluostrva u većoj razmeri. U Santala toursu nudili su nam izlete do Sv. Gore, Soluna, čak i Meteora, 500 km udaljenih, (isti izleti koje smo imali u ponudi na Kasandriji), ali su slegnuli ramenima kad sam pitala imaju li neki izlet po Sitoniji. Kada sam odlučila da odem lokalnim prevozom do valjda jedinog naseljenog sela u unutrašnjosti poluostrva, Sikije, devojka iz agencije rekla mi je da «ne zna mnogo, jer još niko nije tamo išao.» (Posle je Tasa popravio stvar i dao mi neka osnovna obaveštenja.) One lepe planine koje sam izdaleka gledala još su lepše izbliza: nisu ni mnogo visoke, čini se da bi se za nekoliko sati moglo peške stići na vrh poluostrva. Medjutim, obeleženih staza nema, pa sam, bez vodiča, teška srca odustala od pohoda u planine – ne iz straha da ću se izgubiti, jer je predeo pregledan, već što nisam htela da mučim sina koji može dosta da hoda ali ne deli moje oduševljenje prema lutanju.
Neos Marmaras je gradić od 3000 stanovnika tek 85 godina star. Osnovali su ga Grci – izbeglice iz Male Azije i malobrojni «domoroci». Nije lep, ali je živopisan: skoro ružne četvrtaste višespratnice sa balkonima, obojene najčešće u belo, gusto načičkane penju se od obale uz brdo sve do glavnog autoputa koji vodi oko poluostrva. Nisu samo te osnovne, uzdužne ulice strme: i poprečne, one koje idu paralelno s obalom, su talasaste – naizmenično se uspinju ili spuštaju, ponekad toliko okomito da se pitate kako li su samo meštani naterali svoje automobile na takve uzbrdice. Bašti takoreći nema, cveća i drveća malo, a najviše su me se dojmile saksije sa ljutim papričicama koje, osim za jelo, ovde služe i za ukras. Tržni centar smestio se nisko dole, u glavnoj, takodje talasastoj, prometnoj ulici najbližoj moru. Kao i u sličnim turističkim mestima, ovde nema ničeg posebnog: mnoštvo prodavnica sa suvenirima, odećom, štampom – u celom gradu ima upadljivo malo pekara i piljarnica – kafići i restorani, najviše riblji. Četvrtak je pijačni dan: na platou kraj kapetanije postavljaju se tezge sa voćem, povrćem, ribom, domaćim proizvodima i specijalitetima, ali i sa odećom, obućom, posuđem, plastikom…
Od pomenute gradske plaže pa sve do kampa na drugom kraju grada vodi široko šetalište uz samu obalu. Ovaj put je veoma prijatan (nema automobila, a ima hladovine) pogotovo predveče kada se Sunce gasi na horizontu bojeći u rumeno more još ustalasano od maestrala «u slabljenju». Kamp je prostran i u potpunosti smešten pod grane borove šumice, ima lepa velika kupatila i svoju plažu – možda je to zapravo i najbolji od mogućih smeštaja na ovom delu obale. Sa njegove druge strane počinje druga, lepša velika plaža Neos Marmarasa – Paradiso. Takođe je peščana i nije mnogo veća od gradske, ali ovde se iz nekog razloga ne oseća teskoba, naprotiv.Iznad N. Marmarasa vodi put do sela Partenonas, 4 km udaljenog. Može se tamo peške, a i stopom – ovde mnogi rado staju da povezu još nekog, iz čiste ljubaznosti ili prijatnog razgovora radi. Kuće su tu obnovljene i lepe, i mada selo nije više stalno naseljeno ima staru crkvu u kojoj se služi samo nedeljom, nekoliko dobro uredjenih restorana, etnografsku izložbu (zatvorenu u vreme naše posete) i divan pogled na veliki deo obale.
Put autobusom na suprotnu stranu poluostrva koji nas je vodio najpre južno, do vrha «prsta», a potom na sever, ka «šaci» uverio nas je da je celo poluostrvo neobično lepo: krševita brda mestimično su obrasla borovima, gde je bilo moguće zasadjeni su maslinjaci, a ostatak služi za ispašu brojnim stadima ovaca i koza. U ravnici ispred Sikje videli smo čak i goveda i konje, što govori da tu ima više trave i možda žita kojim se mogu hraniti i krupna grla. Obala je stenovita i razuđena, sa mnogobrojnim plitkim uvalama koje su po pravilu pokrivene finim peskom – to su plaže kojima se ovdašnji ljudi s pravom hvale. Od nekolicine turističkih mestašca koje smo prošli, zaustavljajući se samo radi ulaska i izlaska putnika, dopao mi se Toroni – smešten sasvim blizu «špica», sa lepom širokom neomeđenom plažom i čak ostacima neke valjda srednjovekovne tvrdjave na jednom malom rtu. Sarti, drugi veći turistički centar Sitonije na istočnoj obali nismo na žalost ovaj put videli. Po povratku u Beograd jedna poznanica mi se pohvalila odmorom provedenim u njemu.Nakon svega, mogu reći da je ovo prvi put da sam odmor provela u Grčkoj i da sam se nakon toga osećala čudno «praznih ruku». Sa Sitonijom ću pokušati još jednom – ići ću u Sarti, da sve sagledam i bukvalno sa druge strane.Moji saveti: Ako još niste bili, a želite da vidite Sitoniju, više obaveštenja o njoj potražite unapred, možda na internetu – ne očekujte mnogo kad već stignete «na teren». U N. Marmarasu tražite uvek smeštaj što bliže obali, ne zato da ne biste pešačili uzbrdo, jer to je zdravo, već zato što mesto gledano iznutra deluje depresivno – samo pogled na široko more je ovde zaista lep. Kad sam se nekolicini poznanika požalila na smeštaj preko UNIS-a, preporučili su mi agencije SABRA (Kosovska 16) i PARADISO (negde u Nušićevoj), ali proverite. Pitajte obavezno za blizinu obale i za veličinu studija (apartmana) – dvokreventa soba može imati 10 kvadratnih metara, ali ne i trokrevetna! U lancu supermarketa Dia kojih ima u svim mestima Sitonije, a od kojih se jedan nalazi nedaleko od gradske plaže, cene su najniže, slične našima. Ako vam je muka u vožnji, ne vozite se lokalnim autobusima, jer «Miško» vozi tako da nam je svima pripala muka. Opustili smo se tek kad smo se vraćali stopom, kolima kojima je upravljala jedna ljubazna Holandjanka. Ona je inače svoj odmor provodila u mestu po imenu Nikiti, severno od N. Marmarasa, koji je ocenila kao «nothing special».
Putopis napisao mira