05.06.2007.Ispod mene oranice i rijeka. Ni približno lijepa kao Neretva, rijeka mog djetinjstva, ili Morača, sa kojom živim danas. Stariji gospodin na sjedištu do mog čita.
SLIKA: Pred slijetanje na aerodrom u OsluNa putu ka Oslu, sunce i dalje sija punim sjajem. I ne pomišlja da prepusti mjesto mjesecu i da svjetlo zamijeni mrakom. Već razmišljamo kako ćemo zaspati kad konačno stignemo u Oslo…05.06.2007. – 08.06.2007.Tokom dva dana i tri noći provedenih u Oslu, u Norveškoj, razmišljala sam koliko je dobro kad dan noći ne da da postoji. Tek dva-tri sata. U ova doba godine. Kako je čovjeku kojem je noć čaroban dio dana, koji pod okriljem mraka prati tok svojih misli. Ovdje to krako traje. Mora se misliti brže.Kako je izaći sa društvom i popiti prvo, drugo, treće piće i odlučiti se za odličan "noćni" provod pod sunčevim zracima? Kod nas mi to djeluje pomalo nezamislivo. Navike.A duge, romantične noći? Rastvorene su svjetlom. Tako je skoro do ponoći. Tada konačno sunce ode na počinak.
SLIKA: Noć u Oslu… Tako to izgleda poslije 23 sataČujem da je kod nas i u posljednja tri dana bilo kiše. Čudno, na sjevernom dijelu Zemljine polulopte, temperatura je bila visoka. Iznenađujuće i za naše domaćine u Oslu. Kažu da je prošlog vikenda temperatura bila jedva dva stepena. Crnogorci su donijeli cijelih 27 stepeni celzijusa, koji se tamo na sjeveru osjećaju snažnije nego kod nas. Vrućina. Nevjerovatna….Prvo veče u Oslu. Glavna ulica. Na prvoj raskrsnici primjećujem dvije crne djevojke. Jedna sa lijeve, druga sa desne strane ulaza u ulicu. Sasvim obične djevojke, sudeći po odjeći. Kao nekad naše srednjoškolke. Kažem "nekad" misleći na vrijeme kada je odjeću za školu činio džins, uz običnu majicu, koja prekriva leđa i stomak. Cipele ravne. Ili patike. Vidjela sam i jednu u čizmama. Ne dopušta da je toplo vrijeme zavara. Možda u toku kratke noći zahladni. Ona ovdje živi, valjda zna na šta može da računa.Na sljedećoj raskrsnici, čini mi se da ponovo vidim klonove djevojaka s početka ulice. Ne reagujem. Ne, dok nisam počela da umišljam da mi se priviđaju, na svakoj novoj raskrsnici po dvije, negdje i tri, iste crne djevojke. Momci koji su bili sa mnom u društvu, otvoriše mi oči. Ne baš direktno, već više pogledima, koji mi rekoše da imamo posla sa prostitucijom.- Ovo je sretna zemlja – reče jedan iz ekipe. Prolazeći pored mladih, uvijek samo crnih prostitutki, nisam shvatala o kakvoj sreći govorimo. Kasnije mi je objasnio da je svakako sretnija ona zemlja gdje su na ćoškovima na ulici prostituke, od onih gdje su na njihovom mjestu šverceri cigaretama. A cijena? 30 eura sat. 100 eura noć. Nisam sigurna da li noć u pravom smislu riječi, koja je u Norveškoj kratka ili ono što po satu spada u noć.Gladni od dugog putovanja, odlučismo da pojedemo nešto. Kako u Norveškoj skoro da ne prolaze euri, ne znajući gdje da to uradimo, na brzinu smo na recepciji hotela zamijenili novac za norveške krune. Odnos 1:8. Recepcioner nam je objasnio da kod njega nećemo za eure dobiti baš kruna po zvaničnom kursu, jer je njihova računica drugačija – odnos 1:7.3. Dobro. Zamijenismo nešto novca, da se ne zalijećemo, dok ne vidimo kako stoje stvari ovdje sa cijenama.Večera nas je, u glavnoj ulici, kod mladića porijeklom sa Kosova, u prikolici kakvima se odlazi na kampovanje, koštala sedam eura. Po glavi. Pojedoh kebab, što mi zovemo giros. Budvanski se ne može porediti sa tim kojeg sam pojela u Oslu. Od ovog iz Osla sam i ujutru osjetila mučninu. Bez mnogo pitanja kakve priloge svako od nas želi, majstor roštilja i kebaba je zalivao našu hranu po sopstvenoj želji. Jedino nije bio siguran da li ćemo podnijeti kuvani kukuruz u toj priči, pa je ipak pitao da li ga želimo. Skupo i neukusno. Zaključak. Nacionalna kuhinja je ipak drugačija. Mnogo ribe i uopšte hrane iz mora.Ni večeri uz pivo i vodu nisu bile drugačije. Po cijenama. Platismo, sljedeće večeri, nas troje, tri manja piva, točena, 170 kruna. Eura: 21.25! Jedna tura. U kafićima gdje smo bili račun dobijate samo ako narudžbinu preuzimate za šankom, pored kase. Račune ne izdaju, jer se plaćanje poreza podrazumijeva. Priča o tome je suvišna i o tome se ne postavlja pitanje.Visoke, za naš standard, cijene pića, ipak, norvešku omladinu ne odvratiše od pijanih "noći". U toj glavnoj ulici vidjeli smo mnogo pijanih, po našoj procjeni i drogiranih, izgubljenih pogleda. Poznavaoci prilika u Oslu, rekoše da je njihova policija veoma liberalna. Ipak, pored tako liberalne policije, nikom ne pada na pamet da ne veže pojas tokom vožnje (primijećeno tokom naših vožnji gradom), ili da ne upali svjetla na automobilu.Imala sam utisak da ljudi ondje ne strahuju od ničega dok su na ulici. Nema vike, ni sirena, neko primijeti. Osim možda izuzetak priređen baš zbog posjete Crnogoraca, kada su momak i djevojka na glasnom norveškom vodili raspravu s kraja na kraj ulice. Razmijela nisam ništa, jer na norveškom ne mogu čak ni da naslutim šta bi koja riječ mogla da znači. Po tonu bih rekla da su žestoko posvađani. Iako su dio rasprave vodili putem mobilnih telefona, dosta međusobno udaljeni, mislim da su bili dovoljno glasni da ipak čuju riječi onog drugog i ovako. Niko se na ulici nije okrenuo niti trepnuo zbog njihove rasprave, osim nas Crnogoraca. Iskreno, meni nije bilo najprijatnije. Opušteno ponašanje Norvežana osjetile smo jedna koleginica i ja posljednje večeri u Oslu. Provele smo posljednje sate u tom gradu ćaskajući na recepciji hotela. Ne htjedosmo zaspati pred polazak, jer je vremena za spavanje bilo premalo. Tek tri, četiri sata. Za to vrijeme, u hotel sa pet zvjezdica u kojem smo odsjeli, ulazio je kako je ko stigao. Čak i oni koji nisu gosti hotela. Četvoro polupijanih, mladih od oko tridesetak godina, za sobom su ponijeli i grickalice, pomfrit, sjeli na recepciju, družili se, otišli iz hotela, ostavljajući nered za sobom. Ne mislim da bi to bilo moguće uraditi u bilo kojem od crnogorskih hotela, a da obezbjeđenje ne odreaguje. Osim ako hoteli nisu negdje na periferiji i jedva da se mogu i zvati hotelima.U hotel su dolazile i odlazile iste one prostitutke koje smo vidjeli ranije na ulicama. Proste. Ljudi su nam prilazili, misleći da ćemo se družiti sa njima. U tom dijelu grada kao da svim djevojkama na čelu piše da bi mogle biti prostituke ili da žele seks za jedno veče.Zanimljiv mi je dijalog između koleginice sa kojom sam provodila vrijeme na recepciji i mladića koji se, naizgled siguran u to što hoće, zaletio prema nama.Ona ga je pogledala.- Yes? – obratila mu se.- Nothing – reče on i nastavi da stoji.- So? – zapita ga ona tonom jake Crnogorke.Stajao je i dalje pred nama, ne djelujući više sigurno.- Good night – reče mu ona.Mladić se okrenu i ode, vjerujem zaboravljajući sve što mu je palo na pamet u momentu kad je odlučio da dođe do našeg stola.Prije nego smo sjele na recepciju hotela, sjedjele smo kratko vani, ispred, gdje se može zapaliti cigareta. Pušenje u Norveškoj jeste zabranjeno, kao i kod nas, i nikom ne pada na pamet da zapali cigaretu tamo gdje to nije dozvoljeno. Ljudi ulaze u kafiće, ali kada požele zapaliti cigaretu izađu u baštu, razmijene nekoliko rečenica sa onima koje sretnu vani, i vraćaju se unutra. Tako i mi uradismo.I pored svih zabrana, u Oslu ima mnogo pušača. I mladih i starih. Kao da je pušenje zabranjeno da bi se od dima sačuvale stvari koje čine enterijer prostorija u koja se boravi, a ne nepušači. Ipak, za pušače, na svakom koraku su postavljene, ne znam kako da ih nazovem, pa neka budu posude, za odlaganje opušaka. No, ni to ne odvraća mnoge od bacanja opušaka po ulici. Nisam primijetila da je neko kažnjen zbog toga. U stvari, ne sjećam se da sam srela policajca, osim na aerodromu.Ljudi su u Oslu, možda i cijeloj Norveškoj, nego je nisam obišla cijelu, već sam samo bila u Oslu, skromni. Sudeći po garderobi. Ipak, svaka druga porodica u gradu ima neko plovno sredstvo, i slobodno vrijeme provodi na vodi ili u kućama sagrađenim na razuđenoj obali. Domaćini su nam za posljednje veče boravka u Oslu priredili krstarenje i večeru na jahti. Sjajna je stvar što na plažu i sunčanje možete ići poslije 20 sati i računati na to da možete ostati pod suncem i sljedeća dva do tri sata. Nisam sigurna samo koliko je zdravo boraviti na suncu u to doba dana.
SLIKA: Domaćin jahte Noe. Njegov pomoćnik, valjdasin, je tu negdje, priprema hranu Bogatstvo je u Norveškoj uglavnom sakriveno od očiju javnosti. Ekskluzivne kuće su okružene zelenilom, daleko od centra (neću reći na periferiji, jer grad Oslo čine i razbacana ostrva i ono što je za nas tek okolina grada).Nije Norveška uvijek bila bogata kao danas. Kada su ranih 60-tih godina u teritorijalnim vodama Norveške otkriveni nafta i zemni plin, ekonomska slika zemlje je potpuno promijenjena. Građani Norveške su već dva puta odbili pridruživanje Evropskoj uniji. Glavni cilj države je da održi visok sopstveni standard na nivou Evrope, ali i da planira šta raditi kada se iscrpe naftne i rezerve plina. Zbog toga se samo četiri odsto prihoda iz naftne industrije (četiri odsto u odnosu na ukupan godišnji nacionalni dohodak), troši. Ostatak se ulaže u naftni fond. Tako je i sa ostalim viškovima koje država ostvari – u Norveškoj se mnogo misli o budućnosti generacija koje dolaze.
SLIKA: Ulica Karla Johansa, norveškog kraljakoji je državi donio nezavisnostSedmično, Norvežani rade 37.5 sati. U prosjeku, ta cifra je nekad i manja, jer žene uglavnom rade pola radnog vremena (valjda ih je zato u Oslu mnogo vani radnim danima, tokom večernjih sati)…U Telenoru, kompaniji koja je sa Promonteom, čiji je 100 odsto vlasnik, bila naš domaćin u Oslu, zaposleni i nemaju obavezu dolaska na posao da bi tamo radili. Posao mogu završavati odakle hoće i otprilike kad hoće. Važno da se posao završi. U toj kompaniji postoji "open space" koncept prostorija u kojima se radi. Čak ni šefovi nemaju svoju kancelariju, već rade sa ostalim zaposlenima u velikim otvorenim prostorima, od kojih neki mogu da prime do 40 ljudi. Suština je u međusobnoj razmjeni ideja zaposlenih i komunikaciji. Mada, kad pogledate prostor u kojem rade zaposleni u Telenor kompaniji, teško da vam može i pasti na pamet da ne dođete na posao. Uostalom, tamo imate sve što vam treba.
SLIKA: Sjedište Telenora u OsluNa stolovima nema računara, jer svi imaju prenosne računare i šetaju svoje radno mjesto od jednog do drugog dijela ogromnog zdanja u Fornebuu, mjestu gdje se nekad nalazio aerodrom. Prije nekoliko godina, sve je adaptirano i pretvoreno u ogroman prostor, sjedište Telenora.Nadam se da ću dočarati veličinu prostora ako kažem da su njegovi kapaciteti toliki da može da primi skoro 10 hiljada ljudi. Na tolikom prostoru nalazi se i više restorana, gdje zaposleni mogu dobiti i hranu nacionalnih kuhinja drugih zemalja. Logično, jer je Telenor višenacionalna kompanija. Takva je i struktura zaposlenih, što je vidljivo golim okom.U Norveškoj je mnogo ljudi na bolovanjima. Jedan od razloga za to jeste što oni koji su u godinama i bolesni su, ostaju u radnom odnosu dok ne "dopune" broj godina koje su potrebne za zakonsko pravo ostvarenja penzije.Najviše novca iz državnog budžeta troši se na socijalno osiguranje, penzije za invalide, pokrivanje troškova bolovanja…Zemlja 1000 fjordova iskoristila je svoj hidropotencijal koliko joj je trebalo. Ostalo je još mnogo toga neiskorišteno, jer država, kažu, mnogo vodi računa o zaštiti životne sredine. Neće se raditi ništa što može da šteti životnoj sredini.Norvežane mnogo pogađa pitanje globalnog zagrijavanja i otopljavanje leda. Kad smo bili u posjeti Nobelovom centru za mir, vodič nam je pokazao mape na kojima je prikazano šta bi se desilo sa Evropom kada bi se nivo vode podigao za pet metara. Tih, možda na priču bezazlenih, pet metara potopili bi 95 hiljada kvadradnih kilometara obale, čime bi bilo ugroženo 23 miliona ljudi. Mnogo… da ne govorimo o podizanju nivoa vode za 15 metara! Time bi, prema procjenama, vodom bilo pokriveno 160 hiljada kvadratnih kilometara obale, i ugroženo 38 miliona ljudi. Vodič je kazao da bi sa tih 15 metara na našoj obali bio pokriven Kotor. Pogledasmo mapu. Neko je ipak procijenio da je u pitanju Tivat.
SLIKA: Nobelov centar za mir
SLIKA: Otopljavanje leda promijenilo bi sliku Evrope… čak i dio naše obaleDolazak u Oslo i nepoznavanje norveškog jezika ne bi trebalo da predstavlja problem nekom ko govori engleski. U Norveškoj 96 odsto stanovništva govori engleski.Prvi fakultet u toj zemlji otvoren je tek 1811. godine, ali uprkos tome, Norvežani nemaju, ali bukvalno, problem sa pismenošću. 100 odsto stanovništva je pismeno.Ljudi u Oslu, makar oni koje smo mi sreli tokom boravka u glavnom gradu Norveške, poštuju tuđe vrijeme. Iz naše grupe neko bi uvijek kasnio, ali to nijednom nije naše domaćine navelo da i sami zakasne, očekujući da mi nećemo svakako stići u dogovoreno vrijeme.Da se vrijeme poštuje vidjela sam i u kafiću u blizini hotela gdje smo bili smješteni. Noć pred polazak nazad, nas troje iz grupe sjedosmo u kafić, deset minuta prije ponoći. Zbog izbora da budemo pušači u životu, sjedosmo u baštu. Jedva smo ubijedili konobara da nam donese piće i da ćemo otići u roku od pet minuta, kada je on morao da zatvori baštu. Možda smo i pomislili da će ostaviti makar naš sto pet minuta više od predviđenih, da na miru popijemo sok i vodu. To se nije desilo. Uz izvinjenje na tečnom engleskom, objasnio nam je da ipak moramo otići.NAPOMENA: Putovanje je za crnogorske novinare organizovala kompanija Promonte, kao posjetu sjedištu Telenora, u čijem je Promonte vlasništvu
Putopis napisao danuskica
