Novi Zeland

Jedina zamjerka te zemlje je birokracija. Koliko muke da se dobije ta viza, i to kad ju dobiješ vrijedi samo 3 mjeseca. Ponašaju se kao da svatko tko dođe tamo automatski želi i ostat tamo. Ali nema veze, sve im je oprošteno.

Uglavnom, naše putovanje započinje Zračnom lukom Zagreb i 35 minutnim letom Croatia airlinesom do Beča. Nismo ni poletjeli, već smo sletjeli. Prtljagu smo odmah u Zagrebu poslali direktno za Auckland tako da ne moramo brinuti o njoj. U Beču smo se checkirali i malo švrljali aerodromom do ukrcavanja na Malaysia airlines liniju do Kuala Lumpura. Uzlijetanje je prošlo ok, i sada je pred nama bilo neki 10 i nešto sati leta do Kuala Lumpura. Čim avion dostigne određenu visinu (10 000 m) prestaje obaveza vezanja i osoblje počne sa svojim ritualom. Prvo dobijemo vlažne maramice za ruke, zatim kikiriki i ako želimo nešto za popit. Baš su mi uniforme njihovih stjuardesa fine; te sve ženske iz Malezije su tako lijepe. A iznad svega su jako uslužne. Dobiješ sve što želiš. Imale prilike vidjeti Kaspijsko jezero, dio Afganistana, Teheran, Delhi, Indijski ocean i napokon Kuala Lumpur. Čak sam u jednom trenutku tijekom noći zapazila da smo dosegli i brzinu od 1000 km/h. Kad smo napokon stigli u K. L. imale smo 16 sati odmora do leta za Auckland. Ne, nismo sjedile u čekaonici aerodroma nego smo dobile p r e k r a s a n hotel u kojem smo se odmorile i malo razgledale grad oko hotela. Taj nam je odmor dobro došao jer smo stvarno bile jako umorne. Usput, aerodrom im je tako moderno izgrađen ali totalno neorganiziran. Napokon smo navečer krenule za Auckland. Još nekih desetak sati leta. Našoj sreći nije bilo kraja kada smo napokon kroz prozor našeg aviona ugledale grad. A grad je ogroman. Drugi po površini na svijetu. Nismo mogle dočekat da napokon završimo sa carinom i sa svime i dođemo doma. Tada je službeno počela naša 45 dnevna avantura. Prvi dan rodbina, prilagođavanje na vremensku razliku, engleski kao glavni jezik, hrana,…a nakon što smo se ufurale; neću vam ni pričat.

Drugi dan smo bile na Sky toweru – glavna Aucklandska atrakcija. Vidi se cijeli grad uz svakog kuta, 360 ° i fora je, samo što to košta nekih 100 kn što mislim da je malo previše, ali što se kaže -jednom si tu! Plati pa se rugaj! Tog dana smo otkrile i Queen Street – shopping raj za žene. E da tu valja napomenuti da gotovo sve ulice, ceste, parkovi imaju imena po Britanskim kraljevima i kraljicama dok gradovi imaju izvorna maorska imena. Sutradan smo išle trajektom u Devonport; mali gradić, podsjeća na dalmatinske priobalne gradiće. Četvrti dan – šetnje all way long Milford beachom i Takapunom, nikad nisam vidjela duže plaže, protežu se kilometrima. A bogataške kuće uz plažu….ostala sam bez teksta… Na Dan domovinske zahvalnosti kod nas, a kod njih jedna obična nedjelja, išle smo na piknik na Mission Bay. Jedan od najbogatijih kvartova u gradu. Nažalost nismo stigle otići na Ramueru (taj je najbogatiji) gdje živi Sir Edmund Hilary – prvi čovjek koji se popeo na Mt. Everest. u svojoj 33.godini,tada je bio pčelar a danas čovjek uživa u bogatstvu, često je spominjan u medijima. Sutradan bile na Mt. Edenu, jednom od vulkana na kojem leži Auckland, i kod hotela Hilton koji izgleda kao brod. I naravno, najskuplji u gradu. Ispred njega se održavao America Cup u jedriličarenju, stoga se još uvijek nalazi izloženo par ogromnih jedrilica kao ponosni simbol i uspomena iz tih ne tako davnih dana. Nakon toga par dana odmarale. Deveti dan vidjele Art gallery koja je free, jer nije ovo Hrvatska, zatim predivni Albert park u kojem ima sat aranžiran od ukrasnog grmlja i pokazuje točno vrijeme. Na dnu parka je i crkva koja više nije u funkciji i na njoj poznati Clock tower. Sutradan smo bile u Auckland museumu, po meni jedan od najljepših muzeja u kojem sam ikada bila. U tom muzeju je spojeno i prošlost i sadašnjost, što je najbolje ima stvari koje su dio naše svakodnevnice i uistinu iz raznih kultura pošto je NZ uistinu multinacionalna zemlja. Trinaesti dan smo proveli na plaži Piha, jedna od najpoznatijih surferskih plaža i što je najzanimljivije njen pijesak je crn zbog velike količine željeza. Tu je također i poznata Lion Rock uzvisina gdje se penju turisti.

Sutradan smo 3 dana išle u Rotorua ..grad koji je uistinu najveća turistička atrakcija sjevernog otoka NZ-a., najpoznatiji gejziri i blatni bazeni na svijetu. Tu smo vidjele kiwije, razne endemske ribe, puno ovaca ( ipak je to NZ), Farm show gdje šišaju ovce, jašu bikove,…Zatim smo vidjele Mauri show, kako Maori pjevaju i plešu što je bilo vrlo zanimljivo. Naime svi ti njihovi rituali su fascinantni a najjače ‘oružje’ im je pjesma imaju nevjerojatne glasove kako žene tako i muškarci. Naime modernizacijom društva i sve većim intenzitetom multinacionalnosti Maorska je kultura počela jenjavati i zati u potpunosti nestajati, tada se vlada oglasila i počela ju spašavati, stoga bilo tko, tko dođe u NZ, mora poštivati njihovu kulturu i naučiti osnove maorskog jezika i kulture. Jer naime oni su previ starosjedioci i gospodari te zemlje i bila bi katastrofa da oni nestanu stoga djecu od malena već zadnjih 30-tak godina obavezno uče maorski (pjesme, brojeve….).Mi smo naime sami imali priliku posjetiti jednu školu i biti par dana na nastavi i bilo je zbilja prekrasno vidjeti malu maorsku djecu i kiwije (tako se zovu Britanci a danas i drugi i ponosni su na to)kako zajedno uče maorski. Vidjeli smo i prekrasne Goverment gardens, Rotorua museum. Sutrašnji dan, Šesnaesti, bio mi je jedan od najljepših dana tamo. Vidjele smo Waiotapu thermal valley gdje su sumporni bazeni nastali prije puno tisuća godina, zatim Huka falls, najljepši slapovi koje sam ikada vidjela; nešto neopisivo. Nakon ta sadržajno vrlo raznolika ali naporna dana vratile smo se umorne u Auckland.

Sljedećeg dana posjetile smo Kelly Tarlton’s underwater world gdje smo vidjele žive pingvine, repliku sobe Armstronga (tip koji je otkrio Sjeverni pol), puno raža, kitova,.. Koja ideja; ljudi su od starih kanalizacijskih cijevi napravili kao akvarije i ti prolaziš na traci i gledaš sve podvodne životinje u oceanu. One, doslovce, plivaju oko tebe. Nešto vrlo impresivno. Dvadeseti dan išle na Rangitoto, vulkanski otok. Na njemu nema ništa doli vulkanskih stijena i biljaka koje nitko ne može objasnit kako su tu izrasle. Sutradan posjetili One Tree Hill; poznati maorski spomenik njihovim žrtvama koje su poginule od strane Engleza. Idući vikend bile 3 dana u vikendici u Omahi; od tamo posjetile Kawau island gdje je poznata Mansion house, kuća prvog novozelandskog premijera, i gdje je poznati Coppermine, stari rudnik. Također vidjele paunove koji se tamo slobodno kreću i uopće nisu strašljivi. Sutradan išli na Goat island i glass bottom boat gdje vidiš cijeli podvodni svijet dok se voziš. Trideseti dan smo išle u Kauri museum gdje smo vidjele kako su živjeli Dalmatinci kada su došli tamo i upoznali malo bolje kauri stabla. Dalmatinci su bili najpoznatiji kopači smole u NZ. Zatim u Dargavilleu gdje je kip ‘Dalmatinca’, i popodne do najvećeg kauri stabla na svijetu. Visoko je nekih 50 i nešto metara a da bi se zaokružilo deblo potrebno je 34 metra konopca.

Trideset i treći dan smo krenuli na trodnevno putovanje na sami sjever NZ. Bili smo u Paihii otkuda smo išle trajektom do Hole in the Rock, svjetionika Cape Bretta, jednog otoka na kojem je dugo godina živio i pisao pisac Zane Grey, Rusella – prvog novozelandskog glavnog grada. Sutradan smo išle do Kaitae, mjesta gdje je živjelo najviše Hrvata, čak na ulazu u grad ima i natpis Dobrodošli i Dalmatinski klub. Tada smo se uputili do Cape Reinge, sami vrh sjevernog otoka gdje je poznati svjetionik – kraj svijeta. Na putu do tamo smo stali kod Waiharare gdje je hrvatska crkva Sv. Ćirila i Metoda. Vraćali smo se u Kaitaiu 90 mile beachom; vjerovali ili ne autobus vozi po plaži. Sutradan smo se vraćali za Auckland i usput gledali poznate plaže (Coopers beach, Cable Bay,…). Nakon toga nam je ostalo još 9 dana do povratka kući. Posjetile smo još predivne Hunua falls, i još par sitnica. Povratak nam je trajao puno kraće. Letovi kao da su bili kraći. Nismo se ni okrenule već smo ponovo bile u Zagrebu, svojoj dosadnoj svakodnevnici. A NZ nam sad ne izgleda tako daleko, ali se čini kao najljepši san.