Dome, slatki dome

SLIKA: Mapa puta: Luksemburg-Njemačka-Austrija-Slovenija-Hrvatska-Crna Gora (prati zelenu liniju)A niko, ama baš niko se kad jednom uđe čovjek u EU, ne zanima više za vas dokle god ste u okvirima njenih granica. Iz Crne Gore na 1000 km dugačkom putu prema Italiji, jedino me kontrolisahu na prelazima Crna Gora-Bosna i Hercegovina-Hrvatska-Slovenija i u povratku, na relaciji Shieren (Luksemburg)-Budva (tu padoh komirana, prije Podgorice) kontrola na istim mjestima, samo obrnutim redoslijedom. JUTRO JE PAMETNIJE OD NOĆIVratila se Danuškica! Stigla sam 26. jula, u ranim jutarnjim časovima… negdje oko 3.30. Budva je spavala. Spavalo je kompletno naše Primorje, makar dio njega koji se vidi sa puta Samo rijetki, bosi, noseći obuću u rukama, vraćahu se doma, na počinak. Dok sam prolazila hrvatskom obalom ni toliko nisam vidjela, a ipak sam tuda prošla koji sat prije, nego li sam prešla crnogorsku granicu. Iz Shierena (Luksemburg), gdje sam provela posljednjih sedam dana godišnjeg odmora krenusmo moja saputnica Daja i ja u sedam ura u srijedu, 25. jula. Nagovarali su Daju kao vozača da je možda pametnije da krenemo po noći, te da za dana stignemo u Crnu Goru. Nije poslušala i Danuškica ustane tog jutra na noge lagane u 5.25, pod tuš, doručak, kafica i polazak!PREDRASUDE, ČEMU TODaju sam tog jutra vidjela prvi put u životu. I ona mene. Ona je prijateljica mojih rođaka koji žive u Luksemburgu i interesovala se baš kod njih ima li neko da putuje ka Crnoj Gori, da ona ne ide sama. Ipak je to skoro 2000 km, uhvati te noć, čovjek se umori, uspava, dosadi mu vožnja kad nema sa kim da progovori. Ni pauza usput ti ne pristane kako treba, već vjerovatno bude neka brzinska. Daja se plašila susreta sa mnom, nije baš znala kakvu su joj osobu spremili. Plašila sam se pomalo i ja. Zašto? Odgovor je i njen i moj skoro pa isti: iako žive u inostranstvu, mnogi naši ljudi su dosta staromodni i zamjerljivi. Ne ovo ovako, ne ono onako, pa što nosiš ovo ili ono… Daja je mislila da sam ja možda još gora od toga A i ja mislih o njoj skoro isto. Ne znam šta mi je bilo. U principu o ljudima unaprijed ne mislim loše. To sa Dajom i nije bilo loše kao loše mišljenje, već samo neka vrsta opterećenja: sa kim ću i kako provesti skoro 24 sata na putu. A treće osobe sa nama nema, pa da imam izbor sa kim da razgovaram. Daja je ispala super! Ćaskale smo, šalile se, protestovale što su nam na granicama sve zapale ženske osobe… sve vala do naše Jedino na muško čeljade naletjesmo na jednom benzijskoj u Hrvatskoj. Žalila se Daja što mora sama da "tanka" gorivo, što je inače praksa i u Luksemburgu, i u Italiji sam to vidjela. RODNA I POLNA RAVNOPRAVNOSTI– Jedva čeka da dođem u moju Crnu Goru, pa da više ne prljam ruke – govorila bi na svakoj benziskoj, pa i na toj hrvatskoj.

SLIKA: Ravnopravnost polova na djelu– Mi smo davno račšistili sa ravnopravnošću polova – odgovori joj simpatičan mladić zaposlen na stanici, očisti stakla Dajinog mezimca na četiri točka na kojem su mušice napravile genocid nad vrstom i samima sobom i to rade neprestano na putu.BRZI GONZALES ILI MONTENEGROAIRLINESIz Shierena, vraćam se na početak putovanja, za samo pet sati pređosmo oko 650 kilometara. Moglo nam je biti, jer nam je poslije Luksemburga sljedeća država bila Njemačka, na čijim autoputevima nema ograničenja. Ili vozače makar ne kažnjavaju zbog prekoračenja brzine. U Njemačkoj, nadomak Minhena, napravismo prvu pauzu pored nekog motela, gdje je i benzinska, restoran i boga mi lijep toalet, ljepši nego kod nekih doma.

SLIKA: Motel nadomak MinhenaUsluga toaleta staje 0.5 EUR, i možete se u njemu istuširati, oprati zube, umiti se, otići baš u WC. Ugodno u svakom slučaju. Napravismo tu i kafe pauzu, kupismo vinjeticu za austrijski autoput, jer bismo bez nje popile kaznu.

SLIKA: Ko želi kaznu u Austriji, neka ne kupi vinjeticu. Poslije Austrije, vinjeticu možete bacitiAustrija bijaše pomalo naporna za vožnju. Na autoputu se ograničenja baš moraju poštovati, policija u civilnim autima vreba, jedno samo policijsko službeno auto i vidjele. Baš klackanje. Vinjeta koju smo uzele na odmaralištu u Njemačkoj važi samo na jednom dijelu autoputa, nakon čega smo plaćale, ne više od 2 EUR na naplatnim rampama u toj državi.Koliko god da ubrzavaju dolazak sa jednog na drugo mjesto, na žalost, putovanja autoputevima imaju i svojih mana. U stvari jednu manu. Po mom skromno mišljenju. Autoputevi vas lišavaju ljepota država kroz koje prolazite i svi gradovi ostaju negdje sa strane. Nekada jako daleko, u stvari. Prolazeći kroz Austriju, nisam uspjela da vidim ništa. Ipak, stekla sam utisak, ali on važi i za druge države kroz koje prođoh tokom svog putovanja od njegovog početka – sve izgleda uređeno i jako uredno. Daja mi je, na tom za nju zbog ograničenja brzine posebno dosadnom prolasku kroz Austriju najavila prolazak kroz Karavanke tunel (Karawankentunnel) i "opalih" nekoliko zaludnih snimaka kao kreten na neke druge tunele. Kao da ne znam da pročitam kako se zovu i koliko su dugački. A čekala sam 7864 metra, nakon kojih vas čeka Slovenija i granični prelaz Villach.

SLIKA: Ulaz u Karavanke tunel u Austriji. Na izlazu je Slovenija Granični prelaz Karavanke nalazi se na relaciji Ljubljana-Jesenice-Beljak (Villach) (A).Nalazi se u naselju Hrušica koje je od Jesenica udaljeno 3 km. Kad je čuo za koliko smo stigle u Sloveniju, Dajin zet iz Budve je kazao: "Polako, pa niste Montenegroairlines" A KOLIKO JE TO U TISUĆAMAPutovanje smo nastavile Slovenijom, ka Hrvatskoj, sa ciljem da izađemo na autoput Zagreb-Split, otvoren prije dvije godine, i čijih 380 kilometara povezuje sjever i jug Hrvatske. Na tom autoputu smo platile i najvišu cijenu i tu nam se uživo skoro desio vic o hiljadama i tisućama kojeg moj tata često prepričava. Fora je da je neki lik pitao koliko bi trebalo da plati za određenu uslugu, i rekoše mu pet hiljada. Zamolio je da mu pretvore iznos u tisućama, te je cijena skočila na 20 tisuća. E skoro pa tako i Daja i ja prođosmo na izlazu sa autoputa Zagreb-Split, na naplatnoj rampi, gdje nam saopštiše da treba da platimo 23.90 EUR u kunama.

SLIKA: Euri, kune, hiljade, tisuće– Može li to u eurima, pošto ne znam šta ću kasnije sa kunama, ne zadržavam se u Hrvatskoj – zamoli Daja.- Može, nema problema, ali to vam je onda 25 EUR – dobismo časkom uloge u vicu.GORI VATRA SAD U NAMAHrvatska je na tom putu bila možda najinispirativnija za nas dvije i tuda nam je, ako ne brojimo Njemačku koju smo "časkom" prošle, vrijeme isto dosta brzo prolazilo. Makar do Splita.

SLIKA: Jedno od naših odmorišta – Šoferska restavuracijaJoš u Zagrebu dojaviše nam iz Crne Gore o požarima i zatvaranju graničnog prelaza između Crne Gore i Hrvatske, na strani Hrvata. Nama dvjema bijaše svejedno u početku da li ćemo preći Debeli brijeg ili ćemo ipak otići na Trebinje i prevaliti oko 70 km više do konačnog lijeganja u krevet. Što smo bliže bile Dubrovniku, to nas je nervoza više hvatala. Otvarale bismo prozore auta i njuškale pokušavajući provaliti ima li požara ili ne i pogoditi da li će prelaz biti otvoren.Na 120 km od Dubrovnika, prije mjesta Drvenik, bijaše te večeri izbio požar, i bogami se približio kućama. Nije nas niko zadržavao tu na putu, ekipe su već bile stigle i gašenje vatre je bilo u toku. Bijaše to već 26. jul, poslije ponoći.Osim informacija koje smo SMS porukama dobijale iz Crne Gore, što od familija, što od kolega s posla (Filipe, Borko hvala mnogo na podršci i što ste trpjeli svaku informativnu emisiju zbog nas dvije!), počesmo se Daja i ja interesovati i kod carinika o požarima nadomak Dubrovnika. Prve informacije tražile smo od carinika na BiH-HR prelazu kod Neuma. Djevojka nas je samo bijelo gledala i Daja i ja pomislismo da se ovi naši i šale sa nama kad pričaju o nekim požarima po Hrvatskoj. Vijesti koje smo pratile na radio stanicama ipak nisu govorile tako, ali nam te vijesti nisu puno pomagale – ja sam imala utisak kao da Hrvatima dio Hrvatske oko Dubrovnika nije toliko bitan kad požare u tom dijelu države skoro niko ne pominje. Govorili su o mnogo drugih požara, ali o onima u za nas važnom dijelu Hrvatske – ništa.CARINICI SU, BIĆE, U KAKVOJ ZAVADIPomislismo da možda kolege carinici hrvatski i ovi iz BiH nešto ne zbore međusobno, čim nema međusobnih dojava. I glave bismo izbacivale kroz prozor, njuškale iznova ima li odnekud vatre. I snimih ja začetak jedne, taman iza Dubrovnika, pred granični prelaz. Navalila sam bila i Daji govorila da kažemo ovima na carini da je vatra zahvatila dio brda, ali Daja je bila umorna da bi se time bavila. Ja ostadoh pri tome da moram biti ljudska i da ću da kažem ljudima za vatru, kako bi je na vrijeme ugasili.E dođosmo i na taj prelaz.– Dobro veče.- Dobro veče, vaša dokumenta.- Izvinite da Vas pitam – da li imate informaciju o tome da li je zatvoren granični prelaz ka Debelom brijegu.Bijelo nas gledaju opet. Slegnuše ramenima.Za to vrijeme je jedan policajac pretresao dvije torbe lika koji je putovao valjda za Njemačku (table mu Njemačke). Vadi iz njih dječije stvari, vide se igračke na zadnjem sjedištu, ali policajac gleda… gleda… to i njihovo neznanje o tome da li je prelaz otvoren ili ne, odvratiše me od ideje da carinike obavijestim o vatri nadomak Dubrovnika i riješih da je bolje da nas dvije ipak idemo za našim poslom.Možda sam ispala kreten, ali sam bila toliko ljuta što u nedođijama gdje jedino možeš da sretneš carinika baš on nema informaciju koja se tiče carine. Mislim…Stigosmo mi ipak na kraju do Debelog brijega i carinici na crnogorskoj granici kazaše da je hrvatska strana bila zatvorena, baš zbog požara.– Pa pitale smo usput Vaše kolege, oni ništa ne znaju o tome – kazah cariniku dok je pregledao dokumenta i komentarisao dužinu Dajinog i mog puta.- Kako ne znaju, pa oni su ga zatvorili, nismo mi. Bože mi pomozi.Baš u to vrijeme me već počela hvatati kriza, prispavalo mi se. Nije malo 1800 kilometara. Pa da sam ležala sve vrijeme, mnogo jada. A tek Daji kako je. Ona je vozila. Ja nisam uzimala međunarodnu vozačku kad sam krenula na put i, da se ne lažemo, nisam sigurna ni sa bih uzela da vozim ono njeno čudovište od mercedesa. Ne znam koji model, ali samo što nam ručak nije pristavio brate.HEJ BUDVO, MATI MOJA PRESUŠENAIpak, čim smo ušle u Crnu Goru, san ode, i ja u tim ranim jutarnjim satima uživah u prizorima ove lijepe, male države.

SLIKA: Na trajektu ne bješe gužvaImale smo sreću pa i na trajekt nismo čekale, već je taman bilo u toku ukrcavanje kad smo naišle. Četiri eura. "Lagano" se spustismo do Budve, tu odmorih prije konačnog dolaska u Podgoricu i "okupah" se ujutru vlažnim maramicama, jer VODE NEMA. Zadržavala me Daja, molila da ostanem u Budvi još makar tu noć, ali bez vode… nema šanse.Sve u svemu, prešlo se oko 1800 kilometara za nekih 18 sati.SAD MOGU PREKO OKEANA26. jul, 2007. Relacija Budva-Podgorica, autoprevoznik "Keković" iz Danilovgrada (okolina Podgorice). Cijena karte od pet eura podsjetila me po ko zna koji put na budvanske taksiste koji toliko para uzimaju od autobuske do recimo hotela "Avala", što je van svake pameti. Ko je lud neka se u Budvi vozi taksijem. Ne preporučujem. Nikako.Nakon svega ovog, mislim da bih se mogla spremiti malo i preko okeana, a?