Ko voli ići u Milano uopšte?

Da bismo trošili novac slađe, odradili smo skupa petak veče u restoranu Osteria Al Ponte kod Fida, našeg saputnika iz Podgorice, gdje Gago inače radi vikendom. I dobila sam prvu platu za privremeni rad u inostranstvu! Nisam je dobila za ništa, da se razumijemo, već sam se lijepo oznojila perući suđe. Perem ja i doma, ali nikad zaista tolike količine posuđa, tanjira, zdjela, šerpi, kašika, viljušaka… Bilo je tu i ljuštenja krompira, čišćenja ribe, školjki, gambora… Svega. Radili smo pet sati, koliko je trajala večera. Dnevnica mi za tih pet sati bijaše veća nego osmočasovna u Podgorici. No… ne žalim se And… ako neko ima kakav restoran, neka mi ponudi vikend posao. Odlično perem suđe! Preporuka: Osteria Al Ponte, Tiezzo, Pordenone, Italijahttp://www.fidochef.comOcjena (od 1 do 10): moje pranje suđa za 10 i za Fidovu hranu i piće još jedna desetka! Kako taj čovjek pravi pačetinu ljudi! VENECIJA – DNEVNA PRIČAVeneciju smo posjetili još u subotu. Bila je to dnevna posjeta, slijedi jedna noćna, večeras. Gago kaže da u Veneciju jednostavno, ko može, mora otići i danju i noću. Dnevna šetnja Venecijom, o kojoj ne znam šta da pričam, a da već ispričano nije, stvara sliku svijeta u malom. Od svih jezika, najmanje se čuje italijanski. Na momenat izgubih uopše osjećaj gdje sam. U Veneciji je u toku Bijenale, na kojem nema Crne Gore i… nismo našli vremena da odemo do tamo. Rade do 15 sati, a mi smo se sjetili Bijenala oko 14.30.

 

Trg Svetog Marka, VenecijaVodič kroz Veneciju bio nam je Laki, naše dijete, student na Likovnoj akademiji u Italiji. U stvari, baš u Veneciji. Možda bi njegova priča, studentska, mogla biti zanimljiva onima koji vagaju – gdje studirati. Kod nas, ili preko bare. Lakijevo iskustvo kaže da studirati u Veneciji i nije neki problem. Prijemni se, prema njegovom iskustvu, polaže skoro reda radi. Trudio se da da najbolje od sebe, tada prije tri godine, kada je upisivao Akademiju, ali je bio svjedok i da su mnogi prijemnom ispitu pristupili, prema njegovoj ocjeni i procjeni, neozbiljno. Bilo je, kaže, onih koji su hemijskom olovkom pravili radove. Nadao se tada da će sigurno proći, jer, kao, nema šanse da mu neko ko se uopšte i ne trudi, već onako šara po papiru, bude stvarna konkurencija. Konkurencije, sve su prilike, nije ni bilo. Prošao je Laki, ali su prošli i oni koji se nisu trudili. Skoro hiljadu ih je na godini.

 

 

 

Lakijevo iskustvo kaže i da profesori, makar na njegovom fakultetu, nisu baš pravi pedagozi. Jednostavno ne nalaze načina da priđu studentu kao pojedincu, da iz njega izvuku ono najbolje. Srećom, na Likovnoj je mnogo toga u stvari praktičan rad, pa ako jezik ne znate dovoljno da izrazite svaku svoju misao, opet nemate problem. Laki, ipak, kaže da su, u tom smislu, makar neki profesori puni razumijevanja. Kapiraju da ste stranac, da se ne možete izraziti do kraja i da na ispitu govorite ono što su činjenice. Bez vrdanja i prosipanja "šuplje" kako biste izvukli najbolju ocjenu. Jedna njegova priča, baš oko posljednjeg ispita kojeg je polagao sada u ovom roku, kaže da su profesori ipak fer. On i drug su polagali ispit i zaslužili ocjenu 9. Kod njih je to nešto u bodovima, gdje je maksimum, ono što je nama ocjena 10, 30 poena. 28 je već za ocjenu 9. Laki i drug, više drug nego Laki, malo su se natezali oko ocjene sa profesorom. Profesor im je pokušao objasniti da je djevojku koja je prije njih polagala ostavio za septembar, iako je znala za nijansu lošije od njih. Na kraju su pozvali telefonom tu djevojku, da bi profesor mogao svo troje da ih ispita istovremeno i uporedi ko u stvari zaslužuje koju ocjenu. Momci na kraju dobiše željenih 30 poena i nastaviše da upisuju samo desetke, što im je bio cilj

 

 

Kako je Venecija za one koji odlaze u Italiju skoro neizostavna za posjetiti, pa su opštepoznate relacije kuda bi sve trebalo proći tokom posjete, preskočiću dalju priču o njoj. Pominjem samo još da nemam utisak da su cijene suvenira strašne i mislim da svako od nas može da priušti sebi, kad je već u Veneciji, da kupi neki poklončić. Ima svega. Od jednog do… koliko želite eura. Mislim, ko može, može da kupi i neki Rolex.

 

Koliki stomak ima ovaj zid Preporuka: Venecija, Italijahttp://www.venetia.itOcjena (od 1 do 10): 10 za dnevnu šetnju, čekam noćnu, možda bude bolja PO PLANU… A-HA Prvi plan za nedjelju, kovan još u Podgorici, bio je odlazak u Gardaland, zabavni park. Gardaland se nalazi u italijanskoj pokrajini Veneto, u blizini grada Verone. Izgrađen je u blizini jezera Lago di Garda, po kojem je i dobio ime. Otvoren je 1975. godine i uz Disneyland u Parizu jedan je od najvećih i omiljenih zabavnih parkova u Evropi. No, mi nismo otišli tamo. Ipak, ostaje preporuka, za one koji se zapute ka ovom dijelu Italije, da obavezno posjete Gardaland. Pišite tada vi meni o utiscima, kad ja nisam sad Preporuka: Gardaland, u blizini Verone, Italijahttp://www.gardaland.itOcjena (od 1 do 10): nije lijepo da ocijenim mjesto gdje nisam bila, ali dajem 10 za web site Nakon odustajanja od Gardalanda, Gago pomisli da bismo možda mogli otići u Milano. I taman smo se primili na tu ideju, kad nam jedna Rumunka, njegova bivša koleginica iz restorana, mudro reče: "Svi idu iz gradova vikendom, a vi baš zapeli da odete u grad. Šta ćete na betonu u nedjelju". I tako zaboravismo Milano. Nedjelja ujutru. Napunismo auto: prostirka, hrana u ruksaku, boca "Vranca" donešena iz Podgorice, dvogled, baterije u aparatu pune, prazna kartica, spremna da zabilježi nove avanture. Laki na kraju nije krenuo sa nama, jer su u Veneciji, pred raspust, imali neku pijanku i zaspao je u osam ura izjutra. Bijaše mu muka da se dovuče u Pordenone, što je sat vozom. Ostavismo ga da spava. Gago i ja – pravac planina!

 

 

Ko ide vikendom u Milano?PORDENONE – CLAUT – CIMOLAIS – VAJONT – LONGARONEI zaista, na kraju dana, sumirajući utiske, shvatili smo da bismo se sigurno lijepo proveli u Gardalandu (ko ne bi), da ni Milano ne bi bio loš izbor – nismo ni on ni ja ranije išli u Milano. Shvatili smo ipak da te posjete možemo ostaviti i za some other time i da su to destinacije koje su opštepoznate. Odlazak u planinu i posjeta nekim selima, prelazak preko strašnog mostića na visino od oko 100 metara, te posjeta brani Vajont – to je nešto što rijetko možemo čuti od drugih. "Sje**la se planina…" – bosanski je smisao za humor, način na koji je Gago pokušao ispričati priču o katastrofi Vajonta. Brzo se uozbiljismo. Ipak. Nisam ranije čula za obrušavanje planine i katastrofu koju je izazvala ljudska glupost i politika. I da jesam, možda je ne bih mogla doživjeti kao kad sam je čula u selu Casso, iznad Vajonta, od svjedoka katastrofe koja se desila oktobra, 1963. godine, i odnijela skoro 2000 života.

 

 

Svjedoci tragedije VajontDok su pričale priču o katastrofi koju je izazvala ljudska glupost, u očima starica, od kojih je jedna te 1963. godine imala 23, a druga 44 godine, čini mi se da sam mogla da vidim suze.

 

Selo Casso, iznad Vajonta POSVEĆENO LJUDSKOJ GLUPOSTI(da bih ispoštovala do kraja priču o tragediji zbog gradnje brane Vajont, prenosim dio teksta objavljenog na jednom bosanskom web siteu)Tragedija, čija je cijena najmanje 1900 ljudskih života, desila se pri izgradnji tada najviše brane na svijetu na rijeci Vajont u sjevernoj Italiji 9. oktobra 1963. godine. Grandiozni projekat započet prije Drugog svjetskog rata, od kakvih je bolovala tadašnja fašistička vlast, nastavio je svoju realizaciju pedesetih godina prošlog vijeka. Radilo se o projektu čiji je nastavak realizacije počeo bez odobrenja sa mnogo kontraverzi i sumnji, ali podržavan od vlasti i pored jakog protivljenja lokalnog stanovništva. Pretpostavke na kojima su projektanti temeljili tehničku opravdanost i sigurnost bile su labave i neutemeljene. Kamene litice kanjona u području buduće akumulacije, naročito lijeve obale, nisu bile kompaktne nego višeslojni nizovi stijena. Komisija pod velikom presijom politike za nastavkom i ubrzanjem gradnje i smanjenjem troškova nije prihvatila upozorenja niti mogućnost slabe procjene čak i kada su se pojavili fenomeni poput pukotina od 2500 metara skroz do dna doline koja je prijetila urušenjem ogromnog dijela planine. Prve studije su očigledno bile površinske, ali je priča otišla predaleko da bi se zaustavila. Interesi u projektu su bili isuviše veliki, a do tada uložena sredstva bila su puno veći argument od očiglednih rizika za sigurnost da bi se projekat zaustavio.Prvo probno punjenje akumulacije sa branom visokom 265 metara, tada najvišom u svijetu, započelo je bez dozvole. Prvi odron od 700.000 kubnih metara oslabio je stabilnost planinske litice kanjona i nagovijestio mogućnost puno većeg odrona. Tada, već ozbiljno zabrinuti projektanti, su poslije toga vršili testove na modelima. Pod presijom politike su potom punili i praznili jezero tri puta, a nestabilna i porozna lijeva obala je umjesto stvaranja stabilnog vodnog kontejnera imala geološku reakciju sunđerskog upijanja vode. I opet stručnjacima nije bilo dovoljno upozoravajuće jer su bili pod presijom što skorijeg puštanja objekta u rad.

 

 

Brana VajontTreće punjenje, šest mjeseci prije tragedije, bilo je do kote 10 metara više od granice maksimalne sigurnosti. Niži nivo bi značio duže rokove za povrat uloženih sredstava i sticanje profita , a radovi su na kraju koštali puno više nego je planirano. Lijeva obala se ponovo počela urušavati, a nivo vode nastavio je rasti uslijed obilnih padavina. Tek kada se zemlja u dolini počela tresti odgovorni su pokušali spustiti nivo vode u jezeru, ali je očito već bilo prekasno. Noću u 22:39 sati, 9. oktobra 1963. godine započela je apokalipsa. Cijeli tok planine Tok, tri kilometra u dužini sa poljima, šumama, kućama i putevima odvojio se u jezero iznad brane. Bila je to ogromna masa zemlje i kamenja od skoro 300 miliona kubika. Jezero je bukvalno nestalo, a ogromni vodeni talas 100 metara visine noseći sa sobom blokove kamenja teške do 100 tona usmjerio se u dva pravca: uzvodno – potopivši u trenu desetak naselja uz obalu i nizvodno – preko brane urušivši se u kanjon sa masom od 50 miliona kubika vode i iz kanjona sa ubilačkom snagom prosto pomeo gradić Longarone, mjesto gdje se Vajont ulivao u rijeku Pijave.

 

Ljudi nizvodno osjetili su pritisak vodene magle koja je prethodila 70 metara visokom talasu, ali za bijeg je bilo kasno. Voda je sve bukvalno isčupala iz korijena i kuće i trgove i crkve, spomenike i željeznicu. I odnijela 1900 života, a po kazivanju žitelja i svih 2600. Ovo nije priča iz filmova nego potresna priča preživjelih.

Mrtvi su pokopani, naselja su obnovljena, život se nastavio. Petnaest godina kasnije strahoviti zemljotres u oblasti Friola odnio je još desetak hiljada života. Ljudi su stoički podnosili nesreće: padali i ustajali. Tu drugu veću nesreću ljudi su lakše podnijeli jer bila je to volja prirode protiv koje je čovjek nemoćan. Onu prvu ne mogu lako oprostiti jer je nastala nemarom ljudi, greškom koja je bila sakrivana. Danas, 44 godine poslije tragedije, 265 metara visoki betonski gigant još zatvara kanjon rijeke Vajont. Nikada nije proizveo nijedan kilovata energije, samo smrt i razaranja. Preporuka: Diga del Vajont, Italijahttp://www.vajont.netOcjena (od 1 do 10): ne mogu dati 10 za katastrofu, ali dajem 10 za živo svjedočanstvo ljudske gluposti i sjajnu lekciju iz istorije SUSRET SA ROĐAKOM DINOSAURUSANa putu ka Vajontu, prošli smo više manjih mjesta, među kojima Claut. Zaustavismo se da popijemo kaficu, malo se osvježimo i idemo dalje. Pridružismo se na kratko grupi turista, kasnije smo ih sreli na brani Vajont. Baš kad smo mislili da napustimo Claut, zaustavi nas ispred jednog restorana poznata melodija. I ne samo melodija, počeh da razaznajem tekst pjesme hrvatske grupe "Magazin", "Put putujem". Gago me samo pogledao i bilo je to dovoljno da odlučimo pipiti piće u tom restoranu. Naše ideje da u Clautu neko sa prostora bivše Jugoslavije drži restoran pale su odmah u vodu. Fina gospođa, Italijanka, prala je čaše za šankom. Pozdravila nas i pitala čime može da nas usluži. Gago se raspitivao za muziku i dobismo odgovor da je kompilacija hrvatskih pjesama u Clautu završila kao poklon gošće restorana gospođi koja je njegov vlasnik. Prije nego napustismo Claut, promuvali smo se još malo. Gago je radio book za jednog guštera nekarakterističnih dimenzija, a ovaj je pozirao na suncu kao pravi. Kasnije smo našili na tablu koja nam je otkrila da su u tom dijelu Italije pronađeni tragovi dinosaurusa, te se nas dvoje zadovoljismo idejom da je i onaj naš gušter pozer rođak dinosaurusa, da je on sada u stvari samo beba i da će, za godinu, dvije, izrasti u pravog, kakvi su mu bili preci.

 

Gušter pozer iz Clauta

 

 

A ovdje su, kažu, preci našeg guštera pozeraPreporuka: Claut, Italijahttp://www.comune.claut.pn.ithttp://www.parks.itPosebnost: mogućnost da uživate hodajući po zemlji kuda su "do juče" gazili dinosaurusi Nakon svega, pravac divljina. Nismo gledali mapu, samo smo vozili i tražili što napuštenija mjesta. Ugledavši rijeku, planinsku, pravu, odlučismo krenuti njenim tokom. Ha – stigli bismo tako do vrha i bojim se da bi novine o nama pisale: Gago i Danuskica koji čak nisu planinari, osvojili najviši vrh Alpa u Italiji No, kad smo ukapirali da se voda gubi, vratismo se do mjesta uz obalu gdje smo ranije zatekli grupu mladih, odlučni da popijemo "vode sa izvora". Napismo se vode, zalismo je crnogorskim vinom, i prije mraka krenusmo kući. Nazad u Pordenone.

 

 

 

 

Kažu da je odlično popiti vina crnogorskog poslije ove vodeOd svih mjesta koja smo posjetili, sva su u pokrajini Friuli-Venezia-Giulia, osim Longarone, nadomak brane Vajont, koji se nalazi u pokrajini Veneto (tamo gdje je i Gradeland zabavni park, u koji nismo otišli). Longarone, onaj stari, u stvari je uništen tokom tragedije 1963. godine. Juče smo samo prošli kroz taj novi grad, nastao od 1963. na ovamo i od svega u njemu i njegovoj okolini, valjda iz gušta da uradimo nešto i u pokrajini Veneto, pređosmo most, sa kojeg, iskreno, nisam uspjela vidjeti tlo. Bila je to vježba za ulogu u novom Indiana Jonesu Na slikama most i ne izgleda tako stravično, ali čik neka proba neko da ga pređe kao mi juče

 

 

Sa snimanja filma Danuskica spasava Indianu Jonesa