Metz-Nancy? Kako vama to zvuči? Francuski? I treba da zvuči francuski, ali je trebalo da ta lokacija bude u Luksemburgu, gdje se zaputih iz Italije, a ne u Francuskoj! Tako je pisalo na karti koju mi je Gago rezervisao još u junu.

E ljudi moji, kako me Gagica lijepo spakovao za Veneciju, na aerodrom \"Marko Polo\", 17. jula, bijaše utorak. I trebalo je da sa tog aerodroma poletim i kasnije sletim u Luksumburg. Umjesto toga, završila sam u Francuskoj. Nakon tog iskustva, evo poente:Rezervaciju karata za avion, voz… uvijek prepustite prijateljima. Oni će za vas uvijek spremiti iznenađenje, jer vas vole. Glupo je da prosto samo sjednete na avion i sa jednog mjesta dođete baš tamo gdje ste krenuli.HVALA GAGO! LJUBIM TE ZA OVO OČI MOJE!Ova priča, čini mi se, za vas postaje nejasna, pa da krenem ispočetka, ipak.Dakle, utorak, 17. jul, iz Venecije letim ka Luksemburgu, na aerodrom Metz-Nancy. Tako piše na karti. Kad je na mene došao red da čekiram kartu, ljubazna djevojka (primjećujete da me od početka puta prate sve ljubazni ljudi :-)) za pultom me pita da li imam vizu za Francusku. Pogledah je u čudu, ali nisam postavljala pitanja, već joj objasnih da imam šengen. Mislim se, možda je običaj kad putujete u Luksemburg da vam traže francusku vizu. Šta znam… Mlada dama klimnu u znak odobravanja, izvaga moj prtljag i tako krenem dalje.Sljedeća zbunjoza sačekala me po ulasku u avion. Umjesto MyAir, ispred mene je bio avion kompanije Darwin. Provjerila sam broj izlaza (gate, je li), virnula kod gospođe ispred mene, iste nam karte – destinacija ista: Metz-Nancy aerodrom. Tako ja lijepo uđem u avion, sjednem.Ha! Moje mjesto je pored prozora, pored izlaza sa slučaj opasnosti. Ma nisam ni spustila guzicu u ono sjedište, dođe stjuardesa, još jedna fina mlada dama.- Parlez-vous français… italiano… anglais? – ubodosmo engleski, kad ona meni otvori priču o tome šta da radim ako sletimo u kakvu provaliju, srušimo se… Veli \"možete mi biti od pomoći\".- A-ha – mislim u sebi – sanjaj lutko!Tokom leta, jedna teta zapela da spusti sjedište, htjela je malo da zalegne. Vidjela kako sam ja izvaljena u onom mom.- Ja sam vam gospođo desna ruka pilotu i stjuardesi – mislim u sebi – zato ja mogu moje sjedište tako da spustim nisko i da se izležavam do Luksemburga… ah da sam tada znala da ja uopšte ne letim u Luksemburg. I nasložih u sebi i jednu, po meni, korektnu rečenicu \"Si vous-voulez ma place, ce n’est pas le problem\", kojom htjedoh gospođi ipak ustupiti moje mjesto u avionu. Na kraju je nisam ponudila da se mijenjamo. Vidim da je obišla cijeli avion. Moglo joj je biti. Nije ni bilo mnogo putnika, sve starci, jedna djevojčica i ja.Konačno sletimo. Bijaše to sasvim ugodan let. Po slijetanju uključim mobilni (alo, moja mrežo, može li kakvog popusta za ovaj roaming QQ!), nazovem rođaka koji je trebalo da me sačeka. Objasnio mi je da je \"taj\" aerodrom mali, da ima samo jedan izlaz i da bi trebalo da se lako snađem. Tako je i bilo. Igrom slučaja, stvarno. On je meni govorio o aerodromu u Luksemburgu, ne znajući gdje sam ja uopšte. A aerodrom Metz-Nancy, eto slučajnosti, isto ima samo jedan izlaz i sasvim je jednostavan. Časkom sam pokupila prtljag i krenula ka izlazu.

– Gdje si, kod taksista? – pita me rođak.- Da, baš preko puta njih – tako smo se nas dvoje natezali neko vrijeme, i moj rođak nije kapirao kako ne uspijeva da me vidi na tako malo aerodromu. Uporno ga pitam kako se zove aerodrom u Luksemburgu, on tvrdi da nema ime. Odlazim do gospođe koja radi na informacijama, provjeravam koliko aerodrom ima izlaza, da nisam na pogrešnom. Ne. I ona kaže samo jedan izlaz i da sam na pravom mjestu.Da, na pravom sam mjestu, SAMO ŠTO SAM POGRIJEŠILA DRŽAVU – u neka doba dođosmo i do toga!Sreća u nesreći je što je taj Metz-Nancy nekih 150 kilometara daleko od moje familije i nije im bilo mrsko da dođu autom po mene. Blejala sam malo (a jednu lijepu uru, možda nešto preko) na suncu, gledala francuze (sad sam već znala da su francuzi, a ne luksemburci-žani… kako se već kaže).Mislim da je ova priča i za moje doma iznenađenje – sestro, ne sekiraj se, dobro sam i na pravom sam mjestu sada. Sigurno sam u Luksemburgu, možeš provjeriti na karti gdje se nalaze Ettelbruck i Schieren – e tu sam i ja. Grad Luksemburg nije daleko odavde, i u petak idemo do tamo.Neću vas danas gnjaviti više ljudi moji dobri, ali samo da znate da sam u komšiluku kod princa i princeze Luksemburga. Na samo dva kilometra sam od njih i hranila sam im sinoć ribetine (stvarno su ribetine, slikaću, pa ćete da vidite), u jezercetu, u parku.Svako vam dobro želim, ostajte zdravo i veselo, do kuckanja! Ljubim vas sve.

Putopis napisao danuskica