Kao buduća pedagoškinja, koju zanima upotreba pozorišnih tehnika u obrazovanju, bilo mi je sasvim logično da se prijavim za omladinsku razmenu na kojoj će tema biti «Pozorište u obrazovanju».

U Albaniji? Još luđe iskustvo! Delovalo mi je tako egzotično i nisam pomišljala na neprijatnosti jer je na takvim događajima sve unapred organizovano.Moji roditelji su prvo malo zinuli, a zatim se složili (mama je gledala kada je Vesna Dedić radila reportažu sa glumcima Narodnog pozorišta koji su gostovali u Tirani, i sve je prošlo okej, tako da je bila sigurna da svi glumci bezbedno borave u Albaniji). Dobro, nekad Španija, nekad Albanija.Onda su rodbina, porodični prijatelji i deo mog društva, prvo u sebi, a zatim i glasno, počeli da preispituju šta nama fali, jesmo li poludeli, hajde dobro, jadna Jovana, ali ti roditelji da je tako puste… Kao da ja idem da rešavam kosovsko pitanje… I kao da na čelu nosim zastavu.Gunđali svi i čudili se ljudi, ali mi se spremismo za put. Došli na aerodrom. Čekirali karte, ja se ispozdravljala sa roditeljima i obećala da sa nepoznatima necu mnogo pričati, prošli boarding i krenuli prema terminalu, kad… Let je otkazan.. Kako? Zašto?? Nema aviona. JAT nema avion koji bi leteo. Naša liderka pita da li je moguće da ujutru poletimo, ali joj se gospođa Jagoda unela u facu i, gestikulirajući, objasnila: «Kensl znači OOOTKAAAZAANO!!!». Dobro, sredili sve oko prebacivanja karata za sutrašnji let, vratili se svojim kućama. Inače, za Tiranu postoji jedan let dnevno i to ne svakog dana.Prva scena, drugi put: Mi došli na aerodrom, let treba da bude u 21:20. Sigurno će kasniti, ali sigurno polazi. U 22h ćemo dobiti informacije. U 22 na obaveštajnoj tabli – let će biti u pet sati ujutru. Prosto nismo mogli da zamislimo da se tako sve može iskomplikovati. Da nas ne bi pogubili, sve su nas smestili u stari deo Hotela «Slavija». Na par sati. A tamo… Dobro, nisam se ja rodila u hotelu, išla sam i u kampove i u odmarališta, spavala sam i na podu škole i videla razne ćumeze, ali stranci… Ne mogu ni zamisliti kako su se ti ljudi osećali.. U tim sobama kao da niko nije bio godinama. Nema klima uređaja, prozor se ne može skroz otvoriti, to su oni gde jedan deo kao ide spolja, a drugi iznutra, pa kao vazduh ulazi sa dve strane.. Tako nekako. U tri ujutru treba da pođemo. A u okviru hotela ili pored, diskoteka ili nešto slično, defiluju polugoli ljudi, drže se glave pijanima.. I tako smo ponovo krenuli na aerodrom.Ovoga puta, sve je bilo u redu i ušli smo u avion, gde nas je dočekala Ljubazna i Beskrajno Simpatična Stjuardesa. Jeca ju je rukom pozvala da je nešto pita, na šta je Gospođa odgovorila: «Šta je, toplo ti je? Hladiš se?» Pa, zaboga, da li je moguće?? I Jeca je ustala i otišla do Ljubazne da je pita.Što bi moja prijateljica kazala: JAT – Just After Time.. Sve najbolje leti JATom, ili kako god.. Hvala lepo..Kako nisam putovala turistički, niti sam sama smišljala gde ću i kada ići, u ovom postu biće izloženi moji utisci vezani za ovu kratku posetu Albaniji. Mi smo tokom dana imali radionice, tako da nam je mali deo vremena ostao za zujanje i sve impresije o kojim ću pisati bile su između planiranih obaveza.Stigli smo u Drač i već istog jutra krenuli na Field Exercise. Naš hotel je bio na obali, tako da smo do centra morali gradskim prevozom koji je za mene bio potpuno ludilo, kao neka paralelna realnost.. Kao italijanski autobus iz šezdesetih. U raspadu, ljudi ga prepunili, jedva se kreće a kondukter se provlači i od svakoga uzima novac, a samo nekima daje karte. Zašto? Niko nema pojma. Ponadala sam se da nema kontrole.Očekivala sam više znamenitosti u Draču, kao jednom od starih značajnih gradova Vizantije. Možda toga i ima, ali nama su pokazali džamju, jedan trg, savremene i stare zgrade; a sliku o gradu trebalo je da dobijemo kroz razgovor sa ljudima rešavajući zadatak, odnosno prevođenje kratkog teksta sa albanskog na engleski.Na ulicama Drača vlada poprilični haos, ulicu prelaziš tako što rukom zaustaviš saobraćaj. I svi odmah stanu, niko ne svira, nema nervoze, svi voze mercedese i neke besne džipove. Nikada nisam videla tako izraženu kombinaciju bede i bogatstva.Ono što me je oduševilo u Albaniji, a pogotovo kasnije u Tirani, jeste što ulice nisu jednoobrazne, zgrade su raznobojne.Vrlo često, delovi zgrada su obojeni bez ikakvog reda (;I time se zaista izbegava monotonost bednih sivih krajeva.Novac se kao menja u menjačnici, a ni na jednu nismo naišli, tako da smo ga menjali po nekim radnjicama. Ne kradu, na digitronu otkucaju koliko dajesh, koliki je kurs i koliko dobijaš. Smeškaju se, pitaju odakle smo i kada vide da smo iz različitih zemalja, pokušaju nekako da sklepaju: «slatki ste».Moje drugarice su svratile u jednu prodavnicu nedaleko od našeg hotela i pitale da li imaju kafu «3 u 1», na šta su trgovci pomalo zbunjeno odgovorili: «Nemamo… Ali, super zvuči!»Po kafićima uglavnom sede muškarci, tako mlađi, smeškaju se, ne mogu reći da ne gledaju napadno, ali ne dobacuju i, kao prolaznicima, nije nam bilo neprijatno. Mada, verovatno smo i mi njima izgledali suludo, u grupicama od po 7-8 entuzijasta spopadamo ljude na ulici i tražimo prevode *-))U većini radnjica u koje smo svratili, nije bilo čak ni one obične kase, negde pišu cene, a negde se pogađa sa trgovcima.U povratku nekim slučajem, ja sam sedela sama u jednom delu busa, a ostali su bili na drugom kraju. I pošto nisam spavala prethodne noći, morala sam sesti. Pored mene je stala simpatična devojka, mojih godina sa gomilom kesa. Ljubazno sam se izvinila što ne mogu ustati, ali sam uzela da držim njene stvari. Ona me je pitala odakle sam i u tom trenutku okrenulo se oko petoro ljudi i, iskrena da budem, prvi put sam se osetila malo čudno, tako sama, kao sa marsa pala, pomalo me je bilo strah, rekla sam da sam iz Srbije, na šta se još nekolicina ljudi okrenula i svi su se tako blago, krajnje fino i pomalo radoznalo nasmejali. Iznenadili su se, ona govori engleski i kazala mi je da im je drago kada dolaze turisti i pitala me kojim povodom sam u Draču.Plaža u Draču je od sitnog peska i more je idealno za učenje da se pliva. Dovesti tu dete da lepo nauči da pliva u stalno toploj vodi, plićak oko pola kilometra. Popodne mogu biti talasi, ali ne svakog dana.Deo grada prema obali, još uvek je u izgradnji. Tu su planirani hoteli. Tokom večeri šetali smo i naišli na živu muziku u nekom «kafiću». To je zgrada koja se zida, deo je malterisan, na terasi je muzičar sa klavijaturama, a grupa muškaraca igra ispred muzičara. Malo smo se dvoumili da li da stanemo i da li uopšte da se fotografišemo kod njih, ali oni su nastavili sa svojim plesom, a jedan nam je prišao.

Za sledeći dan planirana je bila Tirana. Dobili smo jedan autobus i jedan kombi. Ne znam kako, ali ispalo je da ima više ljudi nego mesta, pa su neki dobili plastične stolice koje je trebalo da postave između dva reda sedišta.Nešto ovako…

Autobus je imao klimu, ali je iz nekog razloga – i šiber bio otvoren.. Stereo.. Plus, stavljena je tkanina ispod šibera «kako ne bi duvalo nekome u glavu».Nažalost, bila je nedelja, propust u organizacji, tako da nije bilo prilike za obilaske po Tirani i dan smo proveli cunjajući tiranskim ulicama.Iako je prošlo barem desetak dana otkako je Buš posetio Albaniju, na zgradi Kulturnog centra i dalje je stajala tabla

Bili smo u jednom poslovnom centru, to je savremena zgrada, foaje podseća na neki lep galerijski prostor. Kazali su nam da je to najviša zgrada u Tirani. Na predposlednjem sparatu nalazi se restoran na otvorenom, a na poslednjem klub i taj deo se okreće oko svoje ose tako da se može videti panorama čitave Tirane.Ja sam se oduševila Tiranom. Znala sam da je gradonačelnik slikar, ali ovakve boje…

Obožavam radove Hunderwassera i Tirana me je podsetila na njegov svet.

U Tirani sam jela najlepšu čorbu od pečurki, to je bila prava pravcata krem čorba, onako gust krem po kojem su posuti seckani orasi.Nikada do sada nisam bila u džamiji. Nisam ni imala neke posebne prilike. Jednom su nas u Španiji izbacili kada su shvatili da smo turistkinje. Sada su nas zamolili da sačekamo kraj molitve a zatim pustili. Nisam posebno religiozna. Obilazila sam različite crkve i katedrale u Evropi i uvek sam na to gledala sa kulturološkog aspekta, ali ne mogu a da ne reagujem kada je neko jako fin. Čovek koji, pretpostavljam čuva džamiju, nije bio svešteno lice, dao nam je marame da ih staviomo oko glave i dozvolio da uđemo, fotografišemo se, a zatim nam je pokazao kako da se popnemo do minareta. Čak nas je i sam fotografisao. Imao je strpljenja za svu našu radoznalost da sve pogledamo i fotografišemo.

Još malo sa glavnog trga

Jedini strašan, neprijatn utisak na mene, ali i sve ostale ostavile su prosjakinje na ulici. Nikada nisam videla toliko naporne, uporne i tako jako bedne prosjake. Devojčica od 15-16 godina koja je skroz pogrbljena, velikih stopala ali zbog neuhranjenosti potpuno nerazvijenog tela spram nogu. I još jedno dete koje nosi dete. Tako su bile uporne i tako dugo su išle za nama. Dali smo im naše sendviče i nešto novca ali su one nastavile i uporno tražile još. I ljudi iz Albanije su ih terali i vikali, ali nisu upeli da ih oteraju. I onda se ta devojka uhvatila za našeg druga iz Irske koji je ostao potpuno nemoćan. Strašno je bilo potresno i dok ih nisu fizički udarili, nije bilo načina da odu. Valjda se po tome vidi koliko je neka zemlja bedna.U povratku, u autobusu je naravno bila šoferska muzika.. Isti stres kao i kada se putuje po Srbiji.Jedne večeri smo bili u diskoteci u Draču, nije bilo mnogo ljudi osim nas sa razmene, tako da smo dobili i jedan blok super muzike za igranje ali ostatak večeri je naravno bila njihova muzika. Kao Srbija devedesetih. Ista muzička podloga i za turbo folk i za hiphop. Potpuno šašavo. I oni dok igraju, stalno koriste elemente svog nacionalnog plesa. Jedan drug nas je učio njihovom plesu, najvažnije je odvojiti ramena od ostatka tela i kada se savlada deo sa ramenima, sve ostalo je mnogo lakše.Jedna od najlucidnijih slika koje ću dugo pamtiti jete pošta u Draču. Verovatno u centru grada postoji neka bolja, ali ova nedaleko od našeg hotela delovala je potpuno neverovatno. Malo prizemno zdanje, bukvalno samo jedna prostorija zatrpana papirima kao da je pala bomba. Apsolutni nered, deluje kao da niko nema pojma šta se gde nalazi. U pošti radi jedna starija gospođa koja ne govori engleski i jedan dečak od oko deset, maksimalno dvanaest godina koji govori engleski, obavlja sve poslove u pošti, uslužuje ljude i stalno se smeška. Nažalost, nemam fotografiju, ali deluje stvarno neverovatno.Zaključili smo da im je Meda jedna od poznatijih zvezda pošto se tri njegova albuma mogu kupiti na audio kaseti, video kaseti i na disku.

Suveniri koji se mogu naći na obližnjoj pijačici u Draču, uglavnom su šoljice, pepeljare, zastave, razne činijice sa nacionalnim elementima, ali i odeća i nakit. Podseća na naše devedesete. Uglavnom su kič detalji, poput ovog laka za nokte..

…ili ovakvih muških cipela

Vrhunac je bio kad smo u jednoj prodavnici pronašli žvake u obliku cigareta (;Dizajn je malo izmenjen u odnosu na one kojih se mi sećamo. Sada na njima na engleskom jeziku piše da je pušenje štetno po zdravlje.Jedna porodica na pijaci mi je bila beskrajno simpatična. Pošto nikada nisu videli digitalni aparat, bilo im je jako interesantno kako odmah mogu videti fotografiju pa su se svi poređali po nekoliko puta kako bi se slikali i odmah se pogledali. Čak je majka presvukla sina kako bi na slici imao majcu sa albanskom zastavom.Generalno, malo je ljudi na ulici, prosto nikada nema gužve. I mnogo je više muškaraca na ulici, ali žene koje smo videli, uglavnom su nosile simpatične kineske suncobrančiće, koji se mogu kupiti za oko tri evra.

Koliko god nama čitava atmosfera delovala blesavo i šašavo, ogroman utisak je na mene ostavila ljubaznost i finoća ljudi. Potpuno sam sigurna da bi se neko iz Albanije osećao manje bezbedno u Beogradu, nego mi tamo. Prošle godine sam bila u Španiji. Do tada sam bila samo u zemljama zapadne Evrope. I u odnosu na njih, Španija mi je bila jedan potpuno novi svet. Nisam mogla da verujem kako su ljudi veseli, imala sam utisak kao da oni stoje u nekom položaju koji je priprema za ples i da čim čuju muziku počnu da igraju i da se smeju. Zvuči pomalo besmisleno, ali toga sam se setila u Albaniji. Isto valjda kažu stranci i za ljude u Srbiji, ali ja se ne mogu distancirati i to primetiti, ali tamo su me njihov vedar duh i njihova spontanost oduševili.Ovo je bilo jedno potpuno drugačije iskustvo i, da nisam išla na razmenu, verovatno se ne bih uputila baš u Albaniju, pogotovo zbog predrasuda koje mi manje ili više ovde imamo. Jako je ludo posetiti zemlju koja je dosta siromašnija i nerazvijenija, i uz to, u susedstvu pa se slične stvari mogu noći. Šašavo je ponovo videti žvake cigarete i obilje fejk D&G kaiševa.

Putopis napisao Jovana Vincic